Heferer
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Heferer
Radionica Heferer obitelj je graditelja orgulja, harmonija i klavira. Utemeljena je 1849. godine u Grazu, od 1868. godine djeluje u Karlovcu, a od 1870. do danas neprekidno u Zagrebu. U tom razdoblju (četiri pokoljenja) opus radionice Heferer postao je najbrojniji opus domaćih graditelja u Hrvatskoj – 263 orgulje. Kantilena s kora U početku bijaše zvuk. Još ne i riječ. Vidim ih, praljude od ljudi, kako sjede oko zimske vatre zaogrnuti životinjskim krznom i osluškuju - tišinu. Pa će u povijest zvuka krenuti otkrićem da se spomoću bušenja i provrtanja rupica u skeletu oborenih medvjeda i potom puhanjem u te četiri pravilno raspoređene rupice na čeljusti medvjeda dade proizvesti to nešto što osluškuju: zvuk. Potom će se osluškivati, tisućama godina kasnije, Panovu frulu, pit će zajedno s njim Dionizijevo vino, ali naše europske pretke neće mimoići ni radost orguljanja tijekom gladijatorskih igara, ni šutnja, zapravo mržnja koja će zavladati kad kristijanizacija Rima i ostataka rimskog svijeta izbaci iz uporabe stroj za glazbu: orgulje, orgulje kao nepodesne za novo uspostavljeno ćudoređe Milanskoga edikta iz vremena cara Konstantina. U povijesnosti ranih orgulja kao pokretač voda, stoje naočite hidrauličke orgulje. Pa su pred slušatelje ponovo izišle na javu zračne orgulje, stoje dok ih kristijanizacija Rima ne ukloni iz orguljskoga veselja, rekosmo, a Bizant spasi orguljaštvo zapadne Europe carskom gestom kojom će na zapad uputiti kao poklon jedan primjerak orgulja Karolinzima. Kraljem IX. stoljeća orgulje će i opet biti glazbalo koje se čuje i sluša i koje će od 1287. godine i Milanskog koncila, opsegom od 22 tona biti glazbalo kršćana Europejaca.To znači da su se i Hrvati, djelimice, našli u tom, franačkom, dijelu povijesno prve Europske unije. Tako je i velikim umovima i maštarima u rasponu od Panove frule do nas današnjih, koji gradimo dvoranu u Atlantic Cityju za 40 tisuća gledatelja / slušatelja, palo u zadatak promišljati svijet uz orguljsku pratnju, čime se nije moglo dičiti niti jedno glazbalo. Neminovno je slijedilo da se cijela povorka štovatelja orguljskog zvuka trsi oko najglorioznijeg od svih glazbala: skladatelji, reproduktivci, graditelji mehanizma orgulja. U grčkom, naime, organum dolazi iz ergona, iz djela. To djelo, tijekom stoljeća, potpisivali su drvodjelje i drvoresci, arhitekti i graditelji, slikari i kipari, rezbari i metalci, projektanti i konstruktori, matematičari i fizičari... Povijest orgulja nije drugo do li suživot glazbala i kućišta u kome je smještena glazbena naprava i pretvorena u bajkoviti svijet oslikane maštarije: dekorativna vegetacija, anđeli s gitarama, flautisti, dočim spomenuto kućište nudi oku imitaciju mramora ili bronce. Tako i danas. Danas, kad stojimo licem u lice Europskoj uniji, valja nam biti iskreni i prihvatiti sud koji o nama dobroćudno kaže da se, eto, i po broju orgulja u Hrvatskoj vidi naša "relativna kulturna retardacija" (Jagoda Meder). I doista: prve orgulje u nas spominju se tek 1363. U Gradecu, dočim će 1696. P. Ritter Vitezović uznastojati da se sluša Papin glas kojim "zapoveda v crkvah orgule držati". Orguljaška obitelj Heferer (praroditelj Mihael, utemeljitelj radionice u Grazu 1849. godine, dakle u danima druge generacije hrvatskih preporoditelja), koja u našim danima broji već petu generaciju, ingeniozno vođenu braćom Tomislavom i Augustom, združila se 1994. Godine s Koncertnom direkcijom Zagreb i plod te sveze najvidljiviji je u pouzdanosti programa i termina Festivala orgulja Heferer., kada se orgúlja od proljeća do kasne, gotovo već zimske jeseni. Prvo pero prostorâ našeg duha, ono Miroslava Krleže, ispisalo je najljepše retke o orguljama i uzneslo njihovu poticajnu moć: "Kantilena s kora, iz onog dalekog polumraka, gdje treperi žućkasta voštanica i gdje se blijede staračke ruke orguljaša miču po žućkastom manualu kao pauci, a prsteni tuckaju po pločicama sa noktima u sedefnoljubičastom odrazu, a ruke se miču nervozno, brzo, sve brže, kao gušterice, kaskade zvukova ruše se niz balustradu, i ta mračna bujica nosi me kao slamku, plovim na čamčiću svoje svijesti, lebdim nad dugim plohama vrhunaravnih ponornica što se ruše u pakleno podzemlje (...)" (Djetinjstvo, 1902-1903). Akademik Nedjeljko Fabrio
Radionica Heferer obitelj je graditelja orgulja, harmonija i klavira. Utemeljena je 1849. godine u Grazu, od 1868. godine djeluje u Karlovcu, a od 1870. do danas neprekidno u Zagrebu. U tom razdoblju (četiri pokoljenja) opus radionice Heferer postao je najbrojniji opus domaćih graditelja u Hrvatskoj – 263 orgulje. Kantilena s kora U početku bijaše zvuk. Još ne i riječ. Vidim ih, praljude od ljudi, kako sjede oko zimske vatre zaogrnuti životinjskim krznom i osluškuju - tišinu. Pa će u povijest zvuka krenuti otkrićem da se spomoću bušenja i provrtanja rupica u skeletu oborenih medvjeda i potom puhanjem u te četiri pravilno raspoređene rupice na čeljusti medvjeda dade proizvesti to nešto što osluškuju: zvuk. Potom će se osluškivati, tisućama godina kasnije, Panovu frulu, pit će zajedno s njim Dionizijevo vino, ali naše europske pretke neće mimoići ni radost orguljanja tijekom gladijatorskih igara, ni šutnja, zapravo mržnja koja će zavladati kad kristijanizacija Rima i ostataka rimskog svijeta izbaci iz uporabe stroj za glazbu: orgulje, orgulje kao nepodesne za novo uspostavljeno ćudoređe Milanskoga edikta iz vremena cara Konstantina. U povijesnosti ranih orgulja kao pokretač voda, stoje naočite hidrauličke orgulje. Pa su pred slušatelje ponovo izišle na javu zračne orgulje, stoje dok ih kristijanizacija Rima ne ukloni iz orguljskoga veselja, rekosmo, a Bizant spasi orguljaštvo zapadne Europe carskom gestom kojom će na zapad uputiti kao poklon jedan primjerak orgulja Karolinzima. Kraljem IX. stoljeća orgulje će i opet biti glazbalo koje se čuje i sluša i koje će od 1287. godine i Milanskog koncila, opsegom od 22 tona biti glazbalo kršćana Europejaca.To znači da su se i Hrvati, djelimice, našli u tom, franačkom, dijelu povijesno prve Europske unije. Tako je i velikim umovima i maštarima u rasponu od Panove frule do nas današnjih, koji gradimo dvoranu u Atlantic Cityju za 40 tisuća gledatelja / slušatelja, palo u zadatak promišljati svijet uz orguljsku pratnju, čime se nije moglo dičiti niti jedno glazbalo. Neminovno je slijedilo da se cijela povorka štovatelja orguljskog zvuka trsi oko najglorioznijeg od svih glazbala: skladatelji, reproduktivci, graditelji mehanizma orgulja. U grčkom, naime, organum dolazi iz ergona, iz djela. To djelo, tijekom stoljeća, potpisivali su drvodjelje i drvoresci, arhitekti i graditelji, slikari i kipari, rezbari i metalci, projektanti i konstruktori, matematičari i fizičari... Povijest orgulja nije drugo do li suživot glazbala i kućišta u kome je smještena glazbena naprava i pretvorena u bajkoviti svijet oslikane maštarije: dekorativna vegetacija, anđeli s gitarama, flautisti, dočim spomenuto kućište nudi oku imitaciju mramora ili bronce. Tako i danas. Danas, kad stojimo licem u lice Europskoj uniji, valja nam biti iskreni i prihvatiti sud koji o nama dobroćudno kaže da se, eto, i po broju orgulja u Hrvatskoj vidi naša "relativna kulturna retardacija" (Jagoda Meder). I doista: prve orgulje u nas spominju se tek 1363. U Gradecu, dočim će 1696. P. Ritter Vitezović uznastojati da se sluša Papin glas kojim "zapoveda v crkvah orgule držati". Orguljaška obitelj Heferer (praroditelj Mihael, utemeljitelj radionice u Grazu 1849. godine, dakle u danima druge generacije hrvatskih preporoditelja), koja u našim danima broji već petu generaciju, ingeniozno vođenu braćom Tomislavom i Augustom, združila se 1994. Godine s Koncertnom direkcijom Zagreb i plod te sveze najvidljiviji je u pouzdanosti programa i termina Festivala orgulja Heferer., kada se orgúlja od proljeća do kasne, gotovo već zimske jeseni. Prvo pero prostorâ našeg duha, ono Miroslava Krleže, ispisalo je najljepše retke o orguljama i uzneslo njihovu poticajnu moć: "Kantilena s kora, iz onog dalekog polumraka, gdje treperi žućkasta voštanica i gdje se blijede staračke ruke orguljaša miču po žućkastom manualu kao pauci, a prsteni tuckaju po pločicama sa noktima u sedefnoljubičastom odrazu, a ruke se miču nervozno, brzo, sve brže, kao gušterice, kaskade zvukova ruše se niz balustradu, i ta mračna bujica nosi me kao slamku, plovim na čamčiću svoje svijesti, lebdim nad dugim plohama vrhunaravnih ponornica što se ruše u pakleno podzemlje (...)" (Djetinjstvo, 1902-1903). Akademik Nedjeljko Fabrio
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
