1.dio: NEVEN BUDAK: Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku/ U pokušaju da spriječi daljnje osmaniijske prodore, vladar je uspostavio niz vojnih zapovjedništava (Senjska kapetanija, Jajačka i Srebrenička banovina) u pograničnim područjima, čime su postavljeni temelji buduće Vojne krajine. Obrambeni sustav, unatoč svim slabostima, u konačnici če zaustaviti širenje Osmanskoga Carstva na zapad, ali će dovesti i do daljnjeg komadanja hrvatskoga prostora.
Slavoniju je nakon dugotrajnoga razdoblja urbanizacije zahvatila kriza gradskoga života, koja se očitovala u gospodarskome i demografskom slabljenju, te gubitku osobnih sloboda mnogih građana. Politički potresi prethodnog razdoblja (prestanak anžuvinske vlasti, izumrće grofova Celjskih) naveli su većinu talijanskih i njemačkih trgovaca da napuste zemlju, a ubrzo nakon 1450. protjerani su i Židovi, što je sve znatno oslabilo gospodarsku aktivnost...(196 str.)
2. dio: ŽELJKO HOLJEVAC, NENAD MOAČANIN: Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga carstva u ranome novom vijeku/ Osmansko širenje u jugoistočnoj Europi, koje je u drugoj polovici 15. stoljeća neposredno ugrozilo i hrvatske zemlje, prouzročilo je postupno izgrađivanje i učvršćivanje pograničnih obrambenih sustava (utvrde, banovine, kapetanije) na dodirnome prostoru podijeljenog i sukobljenog kršćanstva i islama. Iz tih se sustava postupno razvila Vojna krajina - šire pogranično područje u hrvatskim i drugim zemljama koje su se u 16. stoljeću našle okupljene pod habsburškom krunom na granici s Osmanskim Carstvom s posebnim vojnim poretkom u novom vijeku. Unutar hrvatskih zemalja uobičajilo se govoriti o Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. No, ona je zapravo integralni dio novovjekovnoga habsburškoga vojnokrajiškoga bedema koji se protezao dugim pograničnim područjem prema Osmanskom Carstvu, izlazeći i izvan okvira hrvatskoga povijesnoga prostora. Taj je bedem bio tek jedan od više različito organiziranih vojnih ustroja u tadašnjoj Europi (npr. vojničke naseobine u carskoj Rusiji), iako je u koječemu i u europskim razmjerima bio osebujna povijesna pojava... (250 str.)
3. dio: JOSIP VRANDEČIĆ, MIROSLAV BERTOŠA: Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku/ Stoljeće nakon Tome Arhidakona, Zadarski je mir godine 1358. potvrdio teritorijalnu i političku cjelinu dalmatinskog prostora u korist ugarsko - hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca (1342. - 1382.) koji je navedeno područje „od polovice Kvarnera do međaša grada Drača" ponovno ujedinio u državno - političku zajednicu Regnum Dalmatiae et Croatiae.
Dugotrajna dinastička borba između anžuvinskih pretendenata i njihovih pristaša u Ugarskoj i Hrvatskoj otvorena nakon Ludovikove smrti godine 1382. završena je kupoprodajnim ugovorom kojim je Ludovik Naputjski 9. srpnja 1409. godine Veneciji prodao Zadar s kotarom, Pag, Novigrad i Vranu i sva prava na Dalmaciju. U nastavku svoje istočnojadranske kampanje Venecija se koncentrirala na širenje uzduž schiavon-skog navigacijskog arhipelaga, koje je za neposredan cilj imalo eliminaciju starih gusarskih pročelja: Kvarnera, Omiša, Makarskog primorja i okolice bokokotorskog zaljeva. Zauzimanjem Krka godine 1480. Venecija je zaokružila Dalmaciju u neprekinutu upravno - političku cjelinu u čijem su se sastavu našle otočke i kopnene dalmatinske komune od Krka do Korčule. Mletačko osvajanje Kotora, Skadra, Ulcinja i Bara početkom 15. stoljeća omogućilo je održavanje naziva Dalmacije južno od Dubrovnika u skladu s bizantskom tradicijom gornje Dalmacije. Nakon što je Venecija godine 1479. izgubila Skadar, a tijekom 16. stoljeća i Ulcinj i Bar, preostalo područje od Boke do Budve počelo se službeno nazivati Mletačkom Albanijom premda je kotorski izvanredni providur koji je njome upravljao i dalje ostao podčinjen Zadru... (142 str.)