injenice i vrijednosti
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
injenice i vrijednosti
Ideologija kao nastojanje kojim se neki pojedinačni ili skupni interes, odnosno mišljenje, prikazuje općim, osnovno je sredstvo svake volje za vlast na putu njezina ostvarenja. No, da bi se nešto pojedinačno ili društveno djelomično moglo uspješno predstaviti kao opće, ono mora prikriti svoje naličje s kojim se ocrtava u cjelini i tako pokazuje što uistinu jest. A to znači ne opće, ne apsolutno, ne univerzalno, nego tek pojedinačno, relativno, parcijalno, ali s ambicijom da si podredi sve stoje od njega različito ili mu se čak suprotstavlja. Uspješnost kojom se neka neistina - djelomična istina ili poluistina - predstavlja kao Istina, zapravo je uspješnost kojom prikriva to što ona uistinu jest, dakle upravo neistina. Drugim riječima, snaga je neistine u njezinoj uvjerljivosti da se predstavi kao Istina. Pa kada istina neistine izbije na vidjelo ona postaje nemoćna. A istina je neistine upravo u onome što pokušava prikriti, u naličju onoga što pokazuje svijetu, u cjelini koju nastoji zatajiti. U rascjepu između teorijskog i praktičkog uma, između razuma i volje, između spoznaja i htijenja, između znanja i vrijednosti, otvara se prostor manipulacije jednima i drugima. Odvojena od svoje vrijednosne osnove i vlastitih vrijednosnih implikacija znanja se doimaju sveopćima, jer tobože ne ovise ni o čijoj (ograničenoj) volji, kao što se i vrijednosti odvojene od svoje spoznajne osnove i spoznaja koje impliciraju doimaju univerzalnima, jer tobože ne ovise ni o čijem (ograničenom) znanju. Ali ta je odvojenost tek privid ograničenog uma koji kad može onda neće, a kad hoće onda ne može. Uma koji sebe ne prepoznaje u svojoj stvaralačkoj cjelovitosti, nego ili kao razum lišen htijenja, ili kao volju lišenu spoznaje, pa zna samo ono što mu je izvanjski određeno znati i hoće samo ono što mu je izvanjski određeno htjeti. Utoliko je ova je knjiga rezultat mojih traganja za odgovorima na različita pitanja, ali uvijek s istom pretpostavkom daje to što spoznajem određeno mojim htijenjem, kao što je i moje htijenje određeno mojim spoznajama. Uostalom i taje pretpostavka rezultat mojih prethodnih spoznaja vođenih htijenjem da budem svoj, kao što je rezultat i mojih prethodnih htijenja vođenih spoznajom da to mogu biti. Ono dakle od čega polazim jest to daje čovjek mjera svih stvari, kako onih koje jesu da jesu, tako i onih koje nisu da nisu, a istinito je pri tome cjelina koja se kao bit dovršava svojim razvitkom. No ako um nije isti u svih, a svatko ipak, ako nije »bog ili zvijer«, mora živjeti u nekoj zajednici, onda se bit razvija samo u međuigri ili sukobu različitih umova koji su se za određenu zajednicu odlučili ili su na nju prisiljeni. Hoće li taj razvitak teći u međuigri ili sukobu umova, više jednom ili drugom, u sukobu više ili manje snošljivom, ovisi o svakom pojedincu kao i zajednici u cjelini. No, ako je »čovjek čovjeku najveća potreba« kao što vjerujem da jest, onda svatko može biti slobodan samo u slobodnoj zajednici, kao stoje slobodna zajednica samo zajednica slobodnih pojedinaca. A to znači da iako za život u zajednici moramo imati istinu istu za sve, ona ne mora za sve biti i sva istina, jer osoba ma koliko pripadala zajednici, jednim dijelom uvijek pripada samo sebi. Na osnovno pitanje ove knjige, o odnosu činjenica i vrijednosti, pokušao sam odgovoriti u pet poglavlja naslovljenih čestim i više-manje poznatim frazama koje smatram nepromišljenima i spornima. U 1. poglavlju »Odgoj i obrazovanje!?« pitanje odnosa činjenica i vrijednosti otvara se već samim naslovom koji je višestruko sporan. Jer ne samo daje odgoj nerazložno reduciran na jedan svoj dio, iz kojega je isključeno obrazovanje, nego su odgoj i obrazovanje u toj sintagmi mišljeni kao dvije odvojene i unutarnje neovisne djelatnosti koje se onda, na ovaj ili onaj način, tek izvanjski spajaju eventualnom voljom pedagoga koji dozvoljavaju ili čak zahtijevaju njihovo povezivanje. Da to, međutim, nije smisleno, nego da su znanja i vrijednosti nerazdvojno povezani već u svojoj biti i da se međusobno impliciraju, pokušavam pokazati na odgojnom području na kojem se oni neposredno reproduciraju. U 2. poglavlju »Povratak prirodi!?«, ostajući na području obrazovanja ali i s pomakom prema predmetu znanstvene spoznaje, pokušavam odnos znanja i vrijednosti oprimjeriti najednom posebnom dijelu obrazovanja pokazujući kako znanje tek svojom cjelovitošću otkriva svoju vrijednosnu dimenziju. Pa je obrazovanje istinsko samo toliko koliko je cjelovito i koliko omogućava da se razaberu njegove vrijednosne pretpostavke i implikacije. Pri čemu se povijesno i prirodno pokazuju kao vrijednosno i spoznajno neodvojivi. U 3. poglavlju »Prava i prividna stvarnost!?« problematiziram način i sam predmet znanstvene spoznaje: stvarnost. Pa pokušavam pokazati da se stvarnost oblikuje - ili bolje stvarnosti oblikuju - u prepletanju spoznajne i vrijednosne dimenzije čovjekova odnosa prema njoj (njima). U 4. poglavlju »Etika i demokracija!?« odnos činjenica i vrijednosti razmatram u kontekstu društvenih odnosa nastojeći pokazati kako se ideološke tvorbe i manipulacija ljudima grade upravo na odvajanju znanja od vrijednosti i prikrivanju njihovih uzajamnih veza. A u 5. poglavlju »Ravnopravnost spolova!?«, propitujući odnos prirodnog i društvenog, posebno u snažno ideologiziranom prostom spolnih odnosa, nastojim pokazati kako se činjenice i vrijednosti međusobno određuju u borbi za očuvanje ili promjenu stvarnosti.
Ideologija kao nastojanje kojim se neki pojedinačni ili skupni interes, odnosno mišljenje, prikazuje općim, osnovno je sredstvo svake volje za vlast na putu njezina ostvarenja. No, da bi se nešto pojedinačno ili društveno djelomično moglo uspješno predstaviti kao opće, ono mora prikriti svoje naličje s kojim se ocrtava u cjelini i tako pokazuje što uistinu jest. A to znači ne opće, ne apsolutno, ne univerzalno, nego tek pojedinačno, relativno, parcijalno, ali s ambicijom da si podredi sve stoje od njega različito ili mu se čak suprotstavlja. Uspješnost kojom se neka neistina - djelomična istina ili poluistina - predstavlja kao Istina, zapravo je uspješnost kojom prikriva to što ona uistinu jest, dakle upravo neistina. Drugim riječima, snaga je neistine u njezinoj uvjerljivosti da se predstavi kao Istina. Pa kada istina neistine izbije na vidjelo ona postaje nemoćna. A istina je neistine upravo u onome što pokušava prikriti, u naličju onoga što pokazuje svijetu, u cjelini koju nastoji zatajiti. U rascjepu između teorijskog i praktičkog uma, između razuma i volje, između spoznaja i htijenja, između znanja i vrijednosti, otvara se prostor manipulacije jednima i drugima. Odvojena od svoje vrijednosne osnove i vlastitih vrijednosnih implikacija znanja se doimaju sveopćima, jer tobože ne ovise ni o čijoj (ograničenoj) volji, kao što se i vrijednosti odvojene od svoje spoznajne osnove i spoznaja koje impliciraju doimaju univerzalnima, jer tobože ne ovise ni o čijem (ograničenom) znanju. Ali ta je odvojenost tek privid ograničenog uma koji kad može onda neće, a kad hoće onda ne može. Uma koji sebe ne prepoznaje u svojoj stvaralačkoj cjelovitosti, nego ili kao razum lišen htijenja, ili kao volju lišenu spoznaje, pa zna samo ono što mu je izvanjski određeno znati i hoće samo ono što mu je izvanjski određeno htjeti. Utoliko je ova je knjiga rezultat mojih traganja za odgovorima na različita pitanja, ali uvijek s istom pretpostavkom daje to što spoznajem određeno mojim htijenjem, kao što je i moje htijenje određeno mojim spoznajama. Uostalom i taje pretpostavka rezultat mojih prethodnih spoznaja vođenih htijenjem da budem svoj, kao što je rezultat i mojih prethodnih htijenja vođenih spoznajom da to mogu biti. Ono dakle od čega polazim jest to daje čovjek mjera svih stvari, kako onih koje jesu da jesu, tako i onih koje nisu da nisu, a istinito je pri tome cjelina koja se kao bit dovršava svojim razvitkom. No ako um nije isti u svih, a svatko ipak, ako nije »bog ili zvijer«, mora živjeti u nekoj zajednici, onda se bit razvija samo u međuigri ili sukobu različitih umova koji su se za određenu zajednicu odlučili ili su na nju prisiljeni. Hoće li taj razvitak teći u međuigri ili sukobu umova, više jednom ili drugom, u sukobu više ili manje snošljivom, ovisi o svakom pojedincu kao i zajednici u cjelini. No, ako je »čovjek čovjeku najveća potreba« kao što vjerujem da jest, onda svatko može biti slobodan samo u slobodnoj zajednici, kao stoje slobodna zajednica samo zajednica slobodnih pojedinaca. A to znači da iako za život u zajednici moramo imati istinu istu za sve, ona ne mora za sve biti i sva istina, jer osoba ma koliko pripadala zajednici, jednim dijelom uvijek pripada samo sebi. Na osnovno pitanje ove knjige, o odnosu činjenica i vrijednosti, pokušao sam odgovoriti u pet poglavlja naslovljenih čestim i više-manje poznatim frazama koje smatram nepromišljenima i spornima. U 1. poglavlju »Odgoj i obrazovanje!?« pitanje odnosa činjenica i vrijednosti otvara se već samim naslovom koji je višestruko sporan. Jer ne samo daje odgoj nerazložno reduciran na jedan svoj dio, iz kojega je isključeno obrazovanje, nego su odgoj i obrazovanje u toj sintagmi mišljeni kao dvije odvojene i unutarnje neovisne djelatnosti koje se onda, na ovaj ili onaj način, tek izvanjski spajaju eventualnom voljom pedagoga koji dozvoljavaju ili čak zahtijevaju njihovo povezivanje. Da to, međutim, nije smisleno, nego da su znanja i vrijednosti nerazdvojno povezani već u svojoj biti i da se međusobno impliciraju, pokušavam pokazati na odgojnom području na kojem se oni neposredno reproduciraju. U 2. poglavlju »Povratak prirodi!?«, ostajući na području obrazovanja ali i s pomakom prema predmetu znanstvene spoznaje, pokušavam odnos znanja i vrijednosti oprimjeriti najednom posebnom dijelu obrazovanja pokazujući kako znanje tek svojom cjelovitošću otkriva svoju vrijednosnu dimenziju. Pa je obrazovanje istinsko samo toliko koliko je cjelovito i koliko omogućava da se razaberu njegove vrijednosne pretpostavke i implikacije. Pri čemu se povijesno i prirodno pokazuju kao vrijednosno i spoznajno neodvojivi. U 3. poglavlju »Prava i prividna stvarnost!?« problematiziram način i sam predmet znanstvene spoznaje: stvarnost. Pa pokušavam pokazati da se stvarnost oblikuje - ili bolje stvarnosti oblikuju - u prepletanju spoznajne i vrijednosne dimenzije čovjekova odnosa prema njoj (njima). U 4. poglavlju »Etika i demokracija!?« odnos činjenica i vrijednosti razmatram u kontekstu društvenih odnosa nastojeći pokazati kako se ideološke tvorbe i manipulacija ljudima grade upravo na odvajanju znanja od vrijednosti i prikrivanju njihovih uzajamnih veza. A u 5. poglavlju »Ravnopravnost spolova!?«, propitujući odnos prirodnog i društvenog, posebno u snažno ideologiziranom prostom spolnih odnosa, nastojim pokazati kako se činjenice i vrijednosti međusobno određuju u borbi za očuvanje ili promjenu stvarnosti.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
