Bohme zauzima važno mjesto u njemačkoj filozofskoj tradiciji, čiji su bitni elementi prirodnofilozofska, panteistička i mistična shvaćanja, a čija geneza, s Bohmeovom filozofijom kao najvišom i krajnjom točkom, svoje korjene ima u mističnoj filozofiji Meistera Eckharta. Bohme osim Biblije citira jedva koje drugo djelo. Autobiografske bilješke, kao i sadržaj njegovih knjiga ukazuju na to kako je poznavao nešto od astrološke i alkemijske literature njegovog vremena. U godinama svoga šegrtovanja upoznao se sa spisima Kaspara Svenkfelda, koji je propovijedao slobodno kršćanstvo i odbacivao Crkvu i njezino tutorstvo. U ovo vrijeme, kako je dokazano, Bohme se upoznao s Paracelzu-sovim spisima. Iako na više mjesta piše kako je iz knjiga jedva što mogao pročitati, kako je, naprotiv, njegova učiteljica bila sama priroda.
Ne samo u Njemačkoj, nego i u mnogim europskim zemljama, posebno u Nizozemskoj i Engleskoj, a onda i u Americi, Bohmeova misao izvršila je znatan utjecaj.