Kraj stoljeća, kraj slikarstva
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Kraj stoljeća, kraj slikarstva
Tijekom posljednjih nekoliko desetaka godina, ograničimo li se samo na to razdoblje, slikarstvo je kao umjetnički medij, po svojoj zastupljenosti na reprezentativnim izložbama i statusu među aktualnim umjetničkim praksama, doživljavalo bez sumnje i uspone i padove. Sedamdesetih ga je, primjerice, iz galerija vidno istisnula konceptualna umjetnost, osamdesetih se vratilo kroz transavangardu, neoekspresionizam, te druge neo i post pravce i pojave, da bi se devedesetih euforija pomalo utišala. Svaki od tih preokreta imao je svoje duboke uzroke, ali i posljedice, koje su pak ponovo generirale nove uzroke, a kroz polemike su se provlačile teze i prognoze stare i stotinjak godine, od onih profanih, poput tržišnih uvjeta, ili puke formalne prisutnosti novijih medija, do filozofijskih, poput priče o smrti umjetnosti. Prirodno je da se oko naglih uspona i padova statusa jedne umjetnosti počinju polako stvarati mitovi i legende, a s njima i uzbudljive priče o herojstvu, tragedijama i katastrofama. I to, međutim, ima svoje posljedice, jer kad jednom dijagnoza smrti, agonije, metaforičke “zime” ili neke druge gadne pošasti nadvlada stvarnu materiju, buđenja iz umjetno proizvedenog košmara više nema, a najviše pritom stradaju sami slikari jer bolest počinju ozbiljno prihvaćati kao vlastitu. Nažalost, upravo s takvom, već gotovom dijagnozom krenuo je povjesničar umjetnosti Zdenko Rus koncipirati svoj retrospektivni pogled na slikarstvo devedesetih, i tako trajno zakačio etiketu nositelja “opstanka” slikarstva na svakog slikara kojeg se uspio dočepati.
Tijekom posljednjih nekoliko desetaka godina, ograničimo li se samo na to razdoblje, slikarstvo je kao umjetnički medij, po svojoj zastupljenosti na reprezentativnim izložbama i statusu među aktualnim umjetničkim praksama, doživljavalo bez sumnje i uspone i padove. Sedamdesetih ga je, primjerice, iz galerija vidno istisnula konceptualna umjetnost, osamdesetih se vratilo kroz transavangardu, neoekspresionizam, te druge neo i post pravce i pojave, da bi se devedesetih euforija pomalo utišala. Svaki od tih preokreta imao je svoje duboke uzroke, ali i posljedice, koje su pak ponovo generirale nove uzroke, a kroz polemike su se provlačile teze i prognoze stare i stotinjak godine, od onih profanih, poput tržišnih uvjeta, ili puke formalne prisutnosti novijih medija, do filozofijskih, poput priče o smrti umjetnosti. Prirodno je da se oko naglih uspona i padova statusa jedne umjetnosti počinju polako stvarati mitovi i legende, a s njima i uzbudljive priče o herojstvu, tragedijama i katastrofama. I to, međutim, ima svoje posljedice, jer kad jednom dijagnoza smrti, agonije, metaforičke “zime” ili neke druge gadne pošasti nadvlada stvarnu materiju, buđenja iz umjetno proizvedenog košmara više nema, a najviše pritom stradaju sami slikari jer bolest počinju ozbiljno prihvaćati kao vlastitu. Nažalost, upravo s takvom, već gotovom dijagnozom krenuo je povjesničar umjetnosti Zdenko Rus koncipirati svoj retrospektivni pogled na slikarstvo devedesetih, i tako trajno zakačio etiketu nositelja “opstanka” slikarstva na svakog slikara kojeg se uspio dočepati.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
