Križevački štatutu

Što su zapravo Križevački štatuti? Najkraći odgovor stoji u podnaslovu knjige Zvonimira Pužara: „Vinsko-pajdaške regule (pravila) za sve domaće, društvene, prijateljske i pobratimske zabave i veselice”. Ljude je oduvijek radovalo družiti se s iskrenim prijateljima, a u vinorodnim krajevima tradicionalno je tu radost uvijek dodatno poticala i čaša vina. S vremenom su takva društva u svom veselju pomalo stvorila pravila druženja „oko punoga stola i punoga peharca, a med prelubelni i preštimani pajdaši”, po šaljivom uzoru na „prave” zakone i državna tijela, a s namjerom da se, provodeći ih, još više raspolože, nasmiju i zabave. I u tome im je itekako uspjelo, tako da su u svoje vrijeme bili popularni u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj te Sloveniji.

Od pamtivijeka je poznata velika gostoljubivost Hrvata spram svakog gosta koji dolazi s poštenim namjerama. Križevci, kao jedan od najstarijih gradova u sjevernom dijelu Hrvatske prednjače u tome, a o gostoljubivosti Križevčana se uvijek rado priča. Za proveseliti se, razbiti monotoniju svakodnevice - naš čovjek je lako znao naći povoda da to učini, ali je to uvijek bilo u društvu veselih prijatelja i na način da svakome ostane u sjećanju.

Pužarova knjiga donosi dvije verzije Štatuta u užem smislu (u smislu  zakonske zbirke odredbi – paragrafa), prvu kako ju je u Križevcima zabilježio poslanik društva Barilo, a drugu preuzetu iz tiskanog zagrebačko-osječkog izdanja iz 1910. godine.