Poezija je dosadna. Mrzim sve njezine zbirke. Pretvorila se u ružnu žabu i slijepu krticu. Ne unosi nimalo duha, svjetla i smijeha. Pravi se da je labud, a obična je nakisnula patka koja ne može poletjeti. Listam i zijevam nad svakim svojim stihom, sve do klonuća. I kad konačno sklopim oči, zapašem lijepe snove od riječi dosegnuti zvonik, kamen zvan veselje, kakvog još ima na otoku, a ni u jednoj knjizi-