Ljepota prolaznosti: Varaždinsko groblje

Kad nas napuste sjene o koje smo oslonjeni, nakon što vrijeme u još jednom uzaludnom krugu istrese prah pred grobove, na ovome mjestu živi samo nepomična vječnost postojana kao sivi kamen koji se hvata noć mlada kao zelenilo.
Svjetlo koje se skriva u grančicama crnogorice, miris tuja koji tone u svetoj tišini– igra skrivanja u kojoj je H. Haller arhitekt varaždinskog groblja prepoznao igru života i smrti, rađanja i umiranja, propadanja i obnavljanja života, obilježavaju ovo vječno počivalište.
Postavši upraviteljem 1905. godine, Haller je odmah prionuo ostvarivanju svojega viđenja groblja koje je na ovome mjestu od 18. stoljeća) uređujući ga kao park, postupno redajući grobove i staze.
Već podignute i oblikovane kamene spomenike, križeve i pokoje klesarsko djelo – sve ono što nalazimo i na drugim grobljima u ovom dijelu svijeta, okružio je zelenilom – tujama različitih geometrijskih oblika iznad kojih se povija tanka breza ili šumi granje javora.
To je potaknulo građane da spomenike okruže i ukrase cvijećem, čineći jedinstvenim groblje i grad u kojem se barokna ornamentika kuća i kamenih portala stapa s raskošnim cvjetnim gredicama, te se čini da se u svakome kamenu korijeni cvijet.