Dok je još bila u majčinu trbuhu, Maryam proživljava početke iranske revolucije. Šest godina poslije, s majkom odlazi pridružiti se ocu u izgnanstvu u Parizu. Kroz sjećanja na najranije djetinjstvo, Maryam pripovijeda o napuštanju zemlje, udaljavanju od obitelji, opraštanju od voljene bake, gubitku igračaka, i postupnom potiskivanju perzijskog u korist francuskog te kasnijem ponovnom učenju materinjeg jezika, sve dok se dva jezika nisu pomirila u ljubavi prema književnosti i pisanju.
U ovom poetičnom autobiografskom romanu koji se može čitati i kao bajka i kao dnevnik, autorica s nježnošću pripovijeda o životu između dvaju jezika i dviju kultura, o svojim korijenima kao o bremenu, bedemu, načinu socijalizacije pa čak i oružju za masovno zavođenje.