Stoička filozofska škola nastala je na samom kraju IV. st. pr.
Krista, a kroz svoje je predstavnike djelovala sve do III. st.
poslije Krista. Filozofija koju su zastupali stoici smatra se
jednom od povijesnih poveznica grčke i rimske kulture jer su je
prihvaćali mnogi vladari i državnici Rimskog Carstva, tako da je
često nazivaju i rimskom filozofijom. Međutim, u vremenima koja
su slijedila, i prvi kršćanski filozofi prihvatili su stoičke
postavke, a mnogi filozofi, od srednjeg vijeka do današnjih
dana, citiraju i često ugrađuju njihove misli u vlastita učenja.
Stoici su se posvećivali istraživanju prirode, a na području
logike i gramatike još se i danas koristimo terminima koje su
uveli, dok je etika bila svrha i središte njihove filozofije. U
rimskom razdoblju stoičke filozofije stoička su načela dobila
svoj puni izražaj kroz iznimne pojave njezinih posljednjih
velikih predstavnika: Seneke, Epikteta, Marka Aurelija, rimskog
cara koji pristupa stoičkoj filozofiji kao životnom odabiru, a
njegovi kroničari bilježe težnju državnika i cara za praktičnim
ostvarenjem stoičke etike. U posljednjim godinama života Marko
Aurelije piše dnevnike vlastitih misli i posvećuje ga samome
sebi pod naslovom "Meditationes" ili u našem prijevodu "Misli".
"Misli" su i danas jednako zapažen i aktualan tekst jer kroz
njegove stranice ne progovara rimski car, nego jednostavna
dobrota ljudske duše koju svako razdoblje može prepoznati. (JŽ)