O strasti, čitanju i dokolici

Što želi suvremeno sebstvo? Želi li biti prepoznato, želi li biti povezano, želi li biti vidljivo, želi li pronaći Drugoga? Je li suvremeni bauk anonimnost ili samoća? Ako je Lionel Trilling bio u pravu, ako je ono što je utemeljivalo sebstvo u romantizmu bila iskrenost, u modernizmu autentičnost, je li to u postmodernizmu vidljivost?

Živimo li izričito u odnosu na Druge? Nestaje li iz naših života samoća? Uzima li tehnologija našu privatnost i koncentraciju kao i našu sposobnost da budemo sami?

Ovo je knjiga o samoći. Sve u njoj posljedica je kreativne osame pri kojoj nikada nisam bila usamljena. Ovo je i knjiga o transformaciji koju sam imala tijekom čitanja, jer ono je, kako kaže Marilynne Robinson, čin velike introvertiranosti i subjektivnosti, ono je susret s drugim sobom u tišini mentalne samoće. Strast je također isključivo osobna, stvaralačka, poticajna energija. Nju sam prepoznavala u različitim tekstovima Drugih.

Dokolica je još jedan od mogućih oblika samoće. Ona je namjerna hedonistička izolacija. Ona je i statusni simbol.

Jednom sam pitala studentice koje mjesto u njihovom životu ima samoća. Jedna od njih je priznala da ju pomisao da bude sama toliko uznemiruje da će radije sjediti s prijateljicom iako treba pisati seminar jer zašto bi itko želio biti sam? Kada sam im rekla kako volim biti sama, kako mi slušanje tišine predstavlja čisti užitak, gledali su me u čudu. Njima je internet bijeg od samoće. Omogućio im je komunikaciju i pronalaženje drugog, brzog čitanja. Ovo je knjiga sporoga čitanja.

Moje studentice kažu da imaju malo vremena za intimnost. I naravno, nemaju uopće vremena za dokoličarenje, a o Pohvali sporosti i zavodljivosti stvaralačke strasti ne znaju gotovo ništa.

Ovo nije knjiga za one koji nemaju nikakvu želju za samoćom, koji ne znaju gdje se nalazi Drugi, koji ne mogu zamisliti zašto bi bilo vrijedno biti sam i stapati se s tekstom.

Ovo nije knjiga za one koji žele ostati mirni, već ona traga za čitateljima koji žude izaći iz ustaljenog klišeja ponašanja i mišljenja.

Virginia Woolf u "Gospođi Dalloway" piše kako Clarissa između brzoga hodanja ulicama i dirigiranja na zabavama, između urbanog meteža i društvenih obaveza, po dolasku kući odmah odlazi u tavansku prostoriju povlačeći se u nju poput redovnice. Vrhunski prikaz dostojanstva samoće je i stara žena koja je sjedila u sobi, a koju je Clarissa često gledala kroz svoj krovni prozor. Ovdje je jedna prostorija, pomislila je, ondje druga. Mi nismo društvena bića. Svatko je od nas pojedinac, svatko zaseban, svatko sam u vlastitoj sobi, svatko čudesno jedinstven i misteriozno zatvoren u sebstvo.

Ova knjiga traži i nudi privatnost. Treba je čitati polako i u tišini.