Oporuka

Josip Pupačić
Klasik hrvatskoga pjesništva (Slime kraj Omiša, 1928 – otok Krk,  1971), povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar. Radio je kao urednik, lektor i predavač za hrvatski jezik u Lyonu i Londonu. Sa suprugom i kćeri poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Jedan od najboljih pjesnika, što ih je iznio naraštaj »krugovaša« zasigurno je Josip Pupačić. Rođen je u Slimenu pokraj Omiša 1928. godine. Potjecao je iz skromne seoske obitelji u kojoj je bilo sedmero djece, a on, najmlađi, bio je mezimac starije braće. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Bavio se profesionalno književnošću i radio kao profesor. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.

Pupačić je bio urednik »Krugova« i »Književnika«. Zajedno je, sa svojim naraštajem oko časopisa »Krugovi«, tražio dublji, istinitiji životni realitet. Svojim refleksivnim metaforičkim pjesmama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Doživljajno najdublje i izrazom najčistije su njegove pjesme vezane uz zavičaj i dolinu Cetine.
U prvoj zbirci »Kiše pjevaju na jablanima« (1955.) prikazao je doživljaj rodnoga kraja, nostalgičan povratak u djetinjstvo, obiteljski dom, divljenje prema prirodi i čuđenje pred njezinom ljepotom. Privlači ga svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma »More«. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata (o smrti trojice braće koja su poginula radeći posao električara na cetinskoj hidroelektrani), uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Za života je objavio, osim prve, još zbirke: »Mladići«, 1955., »Cvijet izvan sebe«, 1958., »Oporuka«, 1965. i  »Ustoličenje«. Nakon tragične smrti u zrakoplovnoj nesreći objavljena mu je zbirka »Moj križ svejedno gori«, 1971. godine.
Između prve Pupačićeve zbirke »Kiše pjevaju na jablanima« i zadnje »Moj križ svejedno gori« zamjetna je stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu koja se poklapa s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Dana 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom poginuo je u zrakoplovu koji se zapalio nakon slijetanja u krčku zračnu luku.
Pjesmom Tri moja brata iznosi svoju uspomenu na braću, na djetinjstvo i sreću. Pjesma se kreće u strogo u strogo zatvorenom linijskom krugu, početak i svršetak pjesme se dodiruju. Kraj pjesme nas vraća u njezino središte. Kako bi iskazao svu tragičnost gubitka svoje braće, jednostavnim je slikama naznačio koliko su mu značili dok su bili živi. Nema nikakvih jauka, nikakva spomena o tome da su oni mrtvi.On je bio oni, sastojao se od njih i bili su jedno. Izražava sjaj koji je imao, imajući braću, da bi se u njemu reflektirala tama koja ga nakon gubitka braće okružuje. Taj sjaj, tu izgubljenu sreću fiksira u slikama prirode, u kojima se najbolje vidio: slikama koje su predstavljale snagu i ljepotu njegova svijeta.