Pisma Vlahu
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Pisma Vlahu
Rukopis Tomislava Macana, što sam ga naslovio Pisma Vlahu, sačuvan je u pokojnikovoj ostavštini u Dubrovniku. Riječ je o pismima od rujna 1962. do rujna 1969. Naslovnik pisama, pretpostavljeni Dubrovčanin Vlaho, zacijelo je nestvarna osoba, jer se pisma ne nalaze među svežnjevima pokojnikova dopisivanja, kojima su poznati naslovnici i u kojima su i njihovi odgovori, jer njegovih odgovora nema i jer njemu pisac nepotrebno tumači neke domaće riječi. Pisma su pisana pisaćim strojem i potpisana su, ne sva, rukom. Spoj su osvrta na suvremene događaje, zapažanja u prirodi i nadasve uspomena. Njima je prepleo prošlost i suvremenost, zbivanja i ljude, politiku i kulturu, seoski život i gradsku okolinu, običaje i predaju, spomendane i tehničke novosti. Sve što ga je zanimalo, što ga je mučilo i radovalo, sve što ga je za čitav život obilježilo u nazorima i djelovanju. Tako su i pisana - trenutačno, osobno i osjećajno. Stoga ima u njima ponavljanja, inačica misli, raznorodnih sudova, sklonosti naoko zanemarivostima. Ipak, čini se, da su baš takva rijetka svjedočanstva ne samo o dubrovačkim 1960-tima, tako nezabilježen osobni pogled na selo i grad, nego i okno u načinu razmišljanja i prosuđivanja čovjeka na rubu zbivanja, zapravo izvan javnog života. Čovjeka izgrađena vjerski i narodno, nespokojna u suvremenim svjetskim i domovinskim prilikama, što unatoč svemu nastoji razumjeti prošlost i suvremenost, što ima sućuti za njemu neprihvatljiva gledišta i postupke pojedinaca te što najposlije trajno vjeruje u budućnost čovjeka, svojega zavičaja i naroda. (...) Trpimir Macan
Rukopis Tomislava Macana, što sam ga naslovio Pisma Vlahu, sačuvan je u pokojnikovoj ostavštini u Dubrovniku. Riječ je o pismima od rujna 1962. do rujna 1969. Naslovnik pisama, pretpostavljeni Dubrovčanin Vlaho, zacijelo je nestvarna osoba, jer se pisma ne nalaze među svežnjevima pokojnikova dopisivanja, kojima su poznati naslovnici i u kojima su i njihovi odgovori, jer njegovih odgovora nema i jer njemu pisac nepotrebno tumači neke domaće riječi. Pisma su pisana pisaćim strojem i potpisana su, ne sva, rukom. Spoj su osvrta na suvremene događaje, zapažanja u prirodi i nadasve uspomena. Njima je prepleo prošlost i suvremenost, zbivanja i ljude, politiku i kulturu, seoski život i gradsku okolinu, običaje i predaju, spomendane i tehničke novosti. Sve što ga je zanimalo, što ga je mučilo i radovalo, sve što ga je za čitav život obilježilo u nazorima i djelovanju. Tako su i pisana - trenutačno, osobno i osjećajno. Stoga ima u njima ponavljanja, inačica misli, raznorodnih sudova, sklonosti naoko zanemarivostima. Ipak, čini se, da su baš takva rijetka svjedočanstva ne samo o dubrovačkim 1960-tima, tako nezabilježen osobni pogled na selo i grad, nego i okno u načinu razmišljanja i prosuđivanja čovjeka na rubu zbivanja, zapravo izvan javnog života. Čovjeka izgrađena vjerski i narodno, nespokojna u suvremenim svjetskim i domovinskim prilikama, što unatoč svemu nastoji razumjeti prošlost i suvremenost, što ima sućuti za njemu neprihvatljiva gledišta i postupke pojedinaca te što najposlije trajno vjeruje u budućnost čovjeka, svojega zavičaja i naroda. (...) Trpimir Macan
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
Zvonimir Kulundžić
