Policajci duha
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Policajci duha
Igor Mandić rođen je 1939. g. u Šibeniku, a diplomirao je (1963.) komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Otpočevši objavljivanjem književno-kritičke proze još u vrijeme studiranja, od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća i profesionalno vezuje svoj život i rad uz masovne medije. U takvome konkubinatu I. Mandić ostvario je do danas poprilično zamašan opus (preko tridesetak tiskanih knjiga!), intrigantan u proturječnim orijentacijama, ali uvijek jednako čitljiv i provokativan. Zbirno, može se reći da osnovu njegova opusa predočavaju književno-kritičke knjige (Uz dlaku, 1970.; 101 kratka kritika, 1977.; Književnost i medijska kultura, 1984.; Romani krize, 1996.; Književno (st)ratište, 1998.; pa djela izvorno polemičkoga naboja (Nježno srce, 1975.; Policajci duha, 1979.; Zbogom, dragi Krleža, 1988.) i popularnija analitika modernih fenomena (Mitologija..., 1976,; Arsen, 1983.; Što, zapravo, hoće te žene?, 1984.; Principi krimića, 1985.; Ekstaze i mamurluci, 1989.; Prijapov problem, 1999.). Napokon, tu je i niz djela idejno-polemički zauzetih za sudbinu preživljavanja u postkomunističkome društvu (Za našu stvar, 1999.; Između dv(ij)e vatre, 2000.; Bijela vrana, 2002., Hitna služba, 2005., Sebi pod kožu.2006., U zadnji čas, 2009.). Najoštriji hrvatski publicist u svojoj bespoštednoj autobiografiji ne štedi ni sebe ni svoje protivnike. U zadnji čas nastavak je hvaljenog i nagrađivanog hita Sebi pod kožu. Mandić ponovo spretno prepleće aktualna zbivanja s prisjećanjima na davna vremena: odrastanje u Dalmaciji, studiranje u Zagrebu, novinarske početke, velike polemike s uglednim protivnicima iz kulture i politike. Nema milosti prema svojim protivnicima, ali ni prema sebi samome; ironičan je i na račun svoje mladenačke pregrijanosti. bahatosti, pretjeranih stavova; nerijetko se ruga samome sebi. a donosi i tuđe tekstove koji ga ironiziraju, ne koristeći se „naknadnom pameću" kako bi sebe predstavio pametnijim i ljepšim. Svojim kritičkim skalpelom Mandić prodire do srži otkrivajući i najintimnije sfere vlastite osobnosti. Dramatično je to i osobno svođenje računa koje se odvija pred očima publike kojoj je posvetio ne samo svoje autorsko djelovanje već je pred njom rastvorio hrabro i cijeli svoj život.
Igor Mandić rođen je 1939. g. u Šibeniku, a diplomirao je (1963.) komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Otpočevši objavljivanjem književno-kritičke proze još u vrijeme studiranja, od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća i profesionalno vezuje svoj život i rad uz masovne medije. U takvome konkubinatu I. Mandić ostvario je do danas poprilično zamašan opus (preko tridesetak tiskanih knjiga!), intrigantan u proturječnim orijentacijama, ali uvijek jednako čitljiv i provokativan. Zbirno, može se reći da osnovu njegova opusa predočavaju književno-kritičke knjige (Uz dlaku, 1970.; 101 kratka kritika, 1977.; Književnost i medijska kultura, 1984.; Romani krize, 1996.; Književno (st)ratište, 1998.; pa djela izvorno polemičkoga naboja (Nježno srce, 1975.; Policajci duha, 1979.; Zbogom, dragi Krleža, 1988.) i popularnija analitika modernih fenomena (Mitologija..., 1976,; Arsen, 1983.; Što, zapravo, hoće te žene?, 1984.; Principi krimića, 1985.; Ekstaze i mamurluci, 1989.; Prijapov problem, 1999.). Napokon, tu je i niz djela idejno-polemički zauzetih za sudbinu preživljavanja u postkomunističkome društvu (Za našu stvar, 1999.; Između dv(ij)e vatre, 2000.; Bijela vrana, 2002., Hitna služba, 2005., Sebi pod kožu.2006., U zadnji čas, 2009.). Najoštriji hrvatski publicist u svojoj bespoštednoj autobiografiji ne štedi ni sebe ni svoje protivnike. U zadnji čas nastavak je hvaljenog i nagrađivanog hita Sebi pod kožu. Mandić ponovo spretno prepleće aktualna zbivanja s prisjećanjima na davna vremena: odrastanje u Dalmaciji, studiranje u Zagrebu, novinarske početke, velike polemike s uglednim protivnicima iz kulture i politike. Nema milosti prema svojim protivnicima, ali ni prema sebi samome; ironičan je i na račun svoje mladenačke pregrijanosti. bahatosti, pretjeranih stavova; nerijetko se ruga samome sebi. a donosi i tuđe tekstove koji ga ironiziraju, ne koristeći se „naknadnom pameću" kako bi sebe predstavio pametnijim i ljepšim. Svojim kritičkim skalpelom Mandić prodire do srži otkrivajući i najintimnije sfere vlastite osobnosti. Dramatično je to i osobno svođenje računa koje se odvija pred očima publike kojoj je posvetio ne samo svoje autorsko djelovanje već je pred njom rastvorio hrabro i cijeli svoj život.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
