Jedan komentator novijega djela o teorijama osjetilnoga opažanja postavio si je općenito pitanje kojoj svrsi trebaju služiti povijesna istraživanja filozofije. »Možda«, on je zaključio, »takve povijesti treba shvaćati kao Vodič za dobru prehranu koji vam govori gdje se hranjivi sastojci mogu pronaći, ali sam ih ne nastoji ponuditi«. Moji osjećaji o mojim prethodnim svescima nisu bili toliko snažni, no cilj jednoga djela o Platonu mora zasigurno biti da se njegove čitatelje uputi natrag na samoga Platona bilo na grčkome bilo, ako je to nužno, u prijevodu. Ovdje nemamo posla s običnim filozofom koji kroz trezvene oglede izlaže jedan sustav misli koji se u svojim bitnim dijelovima može reducirati i sažeti. Tko god to očekuje trebao bi početi sa čitanjem Gozbe. Ovdje prije svega imamo posla s izuzetnom osobnošću, jednim od najzačudnijih i najindividualnijih spisatelja koji su ikada živjeli, sa snažnim zanimanjem ne samo za ideje nego i za ljude. To sam nastojao istaknuti i to samo po sebi nudi dostatan razlog za raspored knjige po dijalozima, a ne po temama. (Svaki raspored ima svoje nedostatke, i kako je Shorey rekao »nijedna metoda ne zadovoljava u potpunosti«.) Osim toga postoji opasnost primjene suvremenih grana filozofije, etike, metafizike, logike itd. što bi neizbježno iskrivilo i metodu i sadržaj Platonove misli. Naglašavanje tih točki tvori moj cilj i u sažecima (koji se namjerno tako ne zovu) koji u većini poglavlja prethode raspravi o sadržaju dijaloga. (Usp. također str. 42 u nastavku teksta.)