Povijest grčke filozofije
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Povijest grčke filozofije
Glede teme, između ovoga sveska i njegova neposrednoga prethodnika nema prekida, i podjela je između njih stvar čiste fizičke prigodnosti. Možda bi ih stoga bilo bolje nazvati 'Svezak IV, dijelovi 1 i 2', no budući daje uistinu riječ o dva odvojena i poprilično glomazna sveska, ni to nije zvučalo ispravno. No, to znači da ono stoje u prethodnome predgovoru rečeno o općemu pristupu koji je usvojen u ovome istraživanju Platona, njegovim ciljevima i metodama, podjednako vrijedi i za ovu drugu polovinu i ne mora biti ponovljeno. Nijedan tumač Platona ne može biti posve zadovoljan svojim djelom, barem zbog neizbježnoga izbora treba li se glavni dio izlaganja sastojati od analize i ocjene zasebnih dijaloga ili od sintetičke ili sustavne obrade po predmetima. Ne žalim zbog odluke za koju sam razloge naveo u prošlome predgovoru, no kako sam također priznao, obje metode imaju svoje nedostatke. U ovome svesku (poglavlje VIII) pokušao sam pravično izložiti jednu suvremenu školu tumača koji Platona shvaćaju kao, od njegovih ranih dana, sustavnoga mislioca s utvrđenim učenjem o prvim načelima, usmeno, čak i tajno izloženima, učenjem koje, premda ga sada možemo jedino naslutiti kroz veo Aristotelove i kasnije kritike i komentara, mora biti pretpostavljeno kao nepisano zaleđe svakoga stadija njegova pisanoga djela. Na osnovi tih premisa, naravno daje pogrešno ne izložiti to ezoteričko učenje sve dok nismo prošli sve dijaloge, no, kako će se pokazati, tu tezu ne mogu shvatiti kao nedvojbeno utvrđenu, dočim, s druge strane, vidim, i nadam se kako sam izložio, nekoliko pravaca istinskoga filozofijskoga razvitka u samim dijalozima. (Taj je razvitak onaj za kojega sam se nadao da će onemogućiti da se svezak IV učini, kako se učinio jednome kritičaru, više poput niza monografija negoli poput dijelova jedne kontinuirane povijesti.) Glede pitanja organiziranja dijelova, vidi također moj 'Post-scripf (poglavlje IX).
Glede teme, između ovoga sveska i njegova neposrednoga prethodnika nema prekida, i podjela je između njih stvar čiste fizičke prigodnosti. Možda bi ih stoga bilo bolje nazvati 'Svezak IV, dijelovi 1 i 2', no budući daje uistinu riječ o dva odvojena i poprilično glomazna sveska, ni to nije zvučalo ispravno. No, to znači da ono stoje u prethodnome predgovoru rečeno o općemu pristupu koji je usvojen u ovome istraživanju Platona, njegovim ciljevima i metodama, podjednako vrijedi i za ovu drugu polovinu i ne mora biti ponovljeno. Nijedan tumač Platona ne može biti posve zadovoljan svojim djelom, barem zbog neizbježnoga izbora treba li se glavni dio izlaganja sastojati od analize i ocjene zasebnih dijaloga ili od sintetičke ili sustavne obrade po predmetima. Ne žalim zbog odluke za koju sam razloge naveo u prošlome predgovoru, no kako sam također priznao, obje metode imaju svoje nedostatke. U ovome svesku (poglavlje VIII) pokušao sam pravično izložiti jednu suvremenu školu tumača koji Platona shvaćaju kao, od njegovih ranih dana, sustavnoga mislioca s utvrđenim učenjem o prvim načelima, usmeno, čak i tajno izloženima, učenjem koje, premda ga sada možemo jedino naslutiti kroz veo Aristotelove i kasnije kritike i komentara, mora biti pretpostavljeno kao nepisano zaleđe svakoga stadija njegova pisanoga djela. Na osnovi tih premisa, naravno daje pogrešno ne izložiti to ezoteričko učenje sve dok nismo prošli sve dijaloge, no, kako će se pokazati, tu tezu ne mogu shvatiti kao nedvojbeno utvrđenu, dočim, s druge strane, vidim, i nadam se kako sam izložio, nekoliko pravaca istinskoga filozofijskoga razvitka u samim dijalozima. (Taj je razvitak onaj za kojega sam se nadao da će onemogućiti da se svezak IV učini, kako se učinio jednome kritičaru, više poput niza monografija negoli poput dijelova jedne kontinuirane povijesti.) Glede pitanja organiziranja dijelova, vidi također moj 'Post-scripf (poglavlje IX).
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
