Filip se vraća ne bi li u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom i oživljenim uspomenama iz djetinjstva razriješio traume koje vuče sa sobom po svijetu i akumulirao novu životnu i stvaralačku snagu, zbog čega je povratak fizički i psihološki, a koji označava bijeg od civilizacije velikih sivih gradova i sentimentalnu potragu za izgubljenim uporištem, podlogom, životnom neposrednošću, svježinom emocija i identitetom te osobnim i stvaralačkim identitetom.
Njegov identitet je središnje pitanje romana i pitanje paternaliteta (očinstva – nada se da će odgovorom na to pitanje ostvariti identifikaciju). Ovdje se postavlja pitanje vlastita identiteta; pitanje podloge (životnoga oslonca); pitanje majčina....
Povratak Filipa Latinovicza roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je Prousta izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da je posrijedi protoegzstencijalističko djelo senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima.