Rakova obratnica.

Od naizgled rubnog književnog fenomena koji se čak i fizički javlja izvan matice - u notornoj izdavačkoj kući Obelisk u Parizu - četrdesetogodišnjak i autodidakt objavljuje svoj prvi, šokantni, kvazi-autobiografski roman. Dakle, od autsajderskog ekscesa ograničenog dometa, od anarhoidne, »asocijalne«, individualističke, skandalističke geste koja se javlja u vrijeme kad je glavna moda zapadnog književnog života »socijalna literatura«, Rakova obratnica se postupno ali sigurno pomakla prema centralnom položaju u matičnoj, američkoj literaturi, ušla u književnu predaju kao jedan od glavnih nasljednika i prijenosnika legitimne tradicijske struje od Thoreaua i Whitmana do bitnika i Normana Mailera. Pa, iako se ne moramo složiti s američkim pjesnikom Karlom Shapirom koji Millera 1960. naziva »najvećim živim autorom«, ni sa samim Mailerom koji ga naziva »genijem« i tek nešto manjim Dostojevskim, danas svakako već posve jasno vidimo daje riječ o piscu koji je više od bilo koga oslobađajuće utjecao na naše doba, i time daleko nadmašio granice vlastite književnosti... On, da proširimo Mailerovu sliku, razmiče dlaku po dlaku s »Velikog mufa spoznaje«.

«Ovo je knjiga koja bi nam, kad bi takvo što bilo moguće, mogla vratiti apetit za osnovnu životnu zbilju. Reklo bi se da je dominantna nota u njoj gorčina, i tu doista ima gorčine, u punoj mjeri. Ali ima i divlje neumjerenosti, ludog veselja, zanosa, ushita, na mahove gotovo i delirija. Vječita oscilacija između ekstrema, s golim potezima što djeluju poput drskosti i ostavljaju za sobom posvemašnji okus praznine. Knjiga je ova s onu stranu optimizma i pesimizma. Autor nam dočarava posljednje trzaje. Bol nema više tajnih zakutaka.

U svijetu paraliziranom introspekcijom i konstipiranom profinjenom mentalnom hranom, ovo brutalno razgolićivanje zbiljskog tijela dolazi nam kao dotok krvi što nas preporađa. Žestina i opscenost, kao očitovanje misterija i boli što uvijek prate svaki akt stvaranja, nimalo nisu ublaženi. (...)

Ako je ovdje iskazana sposobnost da se šokira, da se beživotni ljudi prenu iz duboka sna, čestitajmo sami sebi jer tragedija je našega svijeta upravo u tome što ga ništa više ne može probuditi iz njegove letargije. Nema više žestokih snova, nema osvježenja, nema buđenja. U anesteziji koju je prouzročilo poznavanje sama sebe život prolazi, umjetnost prolazi, izmiče nam; vrijeme nas nosi i borimo se sa sjenama. Potrebna nam je transfuzija.

A ovdje dobivamo krv i meso. Piće, hranu, smijeh, žudnju, običnu strast, radoznalost, životnu stvarnost koja hrani korijene naših najuzvišenijih i najnejasnijih kreacija. Podrezana je nadgradnja. Ova nam knjiga donosi vjetar što ruši suha šuplja stabla kojima su se korijeni sasušili i istrunuli u neplodnu tlu našega doba. Ova knjiga seže do korijena i kopa ispod njih, kopa u potrazi za podzemnim izvorima.
AnaisNin, 1934.

Henry Miller (New York, 1891. - Pacific Palisades, Kalifornija, 1980.) do tridesete je godine objavio nekoliko ogleda i kratkih priča po američkim časopisima. Ozbiljno počinje pisati s gotovo četrdeset godina. Njegovi romani, osobito «Rakova obratnica» («Tropic of Cancer», 1934), u Americi su izazvali mnogo polemika, pa čak i zabrana. Njegovi romani «Crno proljeće» (1936) i «Jarčeva obratnica» (1936) bili su zabranjeni u SAD-u gotovo trideset godina, što je autoru osiguralo «underground» reputaciju te suđenja. Tako je 1964. Vrhovni sud SAD-a odbacio optužbe Državnog suda o opscenosti, što se pretvorilo u veliki događaj seksualne revolucije.

Opus Henryja Millera, gotovo u potpunosti autobiografskog karaktera, uvelike je utjecao na pisce beat generacije. Na hrvatski su dosad prevedena sljedeća Millerova djela: «Rakova obratnica» (1967), «Mirni dani na Clichiju» (1971), «Crno proljeće» (1978), «Jarčeva obratnica» (1978), «Kolos iz Maroussija» (1978), «Ružičasto raspeće: Sexus, Nexus, Plexus» (1978), «Knjige mog života» (1979), «Mudrost srca» (1986), «Svijet seksa» (1986) i «Predraga moja Brenda» (1987).