Svaka proslava, po svojoj prirodi, nastoji ukloniti razne oblike otpora događaju koji proslavljamo. Takvo je bilo ozračje svečanosti koje su obilježavale stogodišnjicu Revolucije u Francuskoj Treće republike. Povezati ime Josep-ha de Maistrea predstavljalo bi nepodnošljivo izazivanje.
Danas smo se opametili. Svečanost velikoga događaja ne može zanemariti njegove žrtve, osobito na Zapadu; sva moguća sakaćenja, vidljiva kao ona što ih je pretrpjelo naše vlasništvo ili nevidljiva kao stoje prekid s monarhijom i kršćanstvom, koji su oblikovali Francusku tijekom, osam stoljeća. Dobro znamo da se novi poredak nastao 1789. godine uzdigao na ruševinama s kojima se osjećamo povezanima djelićem našega pamćenja, ali i naše nostalgije. Tocqueville, sa svojom poznatom pronicljivošću, opazio je duboki uzrok tome, pred sto pedeset godina1: