Reinkarnacija i/ili uskrsnuće

Reinkarnacija je vjerovanje u seobu duše. Za razliku od kršćanstva koje ističe važnost čovjekove odluke za vječnost koja se odnosi unutar jednog i to ovozemaljskog života, oni koji prihvaćaju reinkarnaciju vjeruju da je duši potrebno mnogo života da bi se mogla očistiti od nakupljenog karmana (ili karme), odnosno od nakupljenih djela koja joj ne dopuštaju ulazak u blaženo božansko stanje ili nirvanu. Drugim riječima, nakon tjelesne smrti duša se vraća u ovaj život u nekom drugom tijelu sve dotle dok ne iskoči iz kruga prisilnih rađanja.
Prema zastupnicima reinkarnacijskog vjerovanja, reinkarnacija uspostavlja pravdu. Kad nje ne bi bilo, Bog bi bio nepravedan, budući da jednima daje da budu sretni, dok su drugi nesretni, često bez svoje krivnje. Zakon karmana navodno rješava problem pravde i nepravde u svijetu: razne vrste ponovnog rođenja odgovaraju određenoj skali zasluga na temelju stupnja nadoknade.
Koliko je prihvatljiva ta ideja? Sve ako se i prihvati da je reinkarnacija odgovor na postojeće nepravde i nejednakosti među ljudima, kako protumačiti prvu egzistenciju iz koje proizlaze sve ostale, a za koju nije trebalo ništa platiti, jer nije bilo nikakva duga? U perspektivi reinkarnacije mora se pretpostaviti da je svijet ciklička stvarnost i da je lanac egzistencija neizmjeran. Ali, to je pretpostvka koja se ne može dokazivati ni verificirati. Ona još više komplicira stvarnost, dajući osjećaj vrtoglavice. Ideja reinkarnacije željela je dati jednostavan i zadovoljavajući odgovor, a zapravo je stanje još više zamrsila.
Isus daje drugi odgovor, utemeljen na Bogu-Ljubavi.
Kršćanstvo nudi drugi odgovor, koji više oslobađa i obogaćuje. Prema njemu, oslobođenje od karmana djelo je ljubavi Isusa iz Nazareta, Sina Božjega, koji uzima na svoja ramena grijeh svih ljudi. Oslobođenje je djelo milosti.