Rex Deus

Kao svojevrsni nastavak "Svete krvi, svetoga Grala", ova knjiga razrađuje hipotezu da je Isus bio oženjen i imao obitelj, da nije umro na križu, te da postoji krvna linija njegovih potomaka, čiji pripadnici žive i danas. Utemeljena na jednoj slučajnoj priči osobe koja tvrdi da je upravo ona izdanak te loze, na ezoterijskoj i okultnoj predaji, ponovnom tumačenju kumranskh spisa, kao i na nagađanjima o prilikama u biblijskom Izraelu u Isusovo doba, ovo popularno publicističko štivo dovodi u pitanje ne samo autentičnost Isusove osobe, onakve kakvom je oslikava Crkva, nego i njegove izvorne poruke. U priču su upleteni i šifrirani dokumenti, političke intrige, priče o tajnim društvima, aktivnostima vitezova templara, katarima, inkviziciji i zavjeri koja se proteže kroz mnoga stoljeća.

Što je to povijest? Što znači ta riječ, prividno egzaktna u značenju, a u promišljanju i prepričavanju toliko nejasna i maglovita? Postoji li ona uopće, ili je tek odjek sadašnjega trenutka ispričanog u sljedećem? Pa čak ako je tome i tako, kao što mnogi tvrdoglavo tvrde, tko je, govoreći o prošlim zbivanjima kojima je bio svjedokom, u stanju biti toliko objektivan i ne pridodati u prepričavanju bar nešto, što su mu varljiva osjetila "uhvatila".
Danas smo u prednosti, bar kada se govori o bliskim događajima, jer ih možemo argumentirati slikom ili snimkom, iako uvijek osjećamo da iza informacije koju slušamo ili gledamo, ostaje nešto nedorečeno, nešto što se vrlo često ili zaboravlja, ili ne smije izreći. Naš zbunjen i ljutiti ego tada neumorno stvara svoje zaključke, kako bi nas zaštitio od mogućnosti da ispadnemo glupi. Upravo u tom trenutku, mi sami stvaramo svoje viđenje povijesti, odlazeći potom zadovoljni na spavanje. No, pokušamo li prije lijeganja razmišljati o malo daljoj prošlosti, i sudbonosnim događajima tijekom posljednjih stoljeća ili čak tisućljeća, san nam svakako neće biti miran. Preplavit će nas zbunjenost i nemoć, dok ćemo iz sjećanja prizivati bezbrojne, kakofonične informacije kojima su nas, još odmalena obasipali naši duhovni i politički učitelji.
Pa ipak, veći dio čovječanstva i dalje mirno spava, dok tek nekolicina odvažnijih, usuđujem se reći razboritijih umova, pokušava unijeti bar malo reda u tu brbljariju (kako je jednom Henry Ford nazvao povijest). Plod rada te nekolicine erudita su djela, koja se potom, vrlo neargumentirano a često i primitivno, proglašavaju gomilom gluposti ili, još gore, blasfemijom. "Ozbiljni" ih znanstvenici odbacuju, a Crkva svrstava u znameniti "Index librorum prohibitorum".