Rječnik i gramatika trogirskoga cakavskoga govora

Knjiga Duška Geića djelo je koje svojim opsegom i rezultatima istraživanja zavrjeđuje posebnu pozornost. Autor je na temelju dugogodišnjega istraživanja opisao leksik i gramatiku (poglavito fonologiju i morfologiju, ali i sintaksu) trogirskoga cakavskoga govora, čime je trogirski govor postao jedinim kopnenim dalmatinskim cakavskim govorom koji je opisan. Objavljena i usustavljena građa dodatno dobiva na važnosti činjenicom da je navedeni govor pred izumiranjem te su i okolnosti u kojima su se istraživanja obavljala bile izrazito nepovoljne i zahtijevale su posebna znanja i vještine. U uvodnome dijelu autor iznosi bitne izvanjezične okolnosti (ponajprije povijesne i demografske) koje su se odrazile i na mjesni govor. U njemu se osvrće i na razlike između trogirskoga govora te čakavskih govora Vinišća te Drvenika i Ploče, ali i splitskoga gradskog govora. Važnost se trogirskoga govora ponajprije ogleda u činjenici da zapisi na njemu postoje u kontinuitetu od 17. st. Cakavski se elementi u njemu, kako navodi Geić na temelju vlastitih istraživanja izričaja trogirskih pjesnika i proučavanja dostupne literature, nahode od druge polovice 18. st. Udio se govornika trogirskoga cakavskog govora već nakon Prvoga svjetskog rata veoma smanjio, a 1990-ih godina njime se svakodnevno služilo tek nekoliko desetaka Trogirana, tako da ga je autor otrgnuo zaboravu u posljednji trenutak. Imamo li na umu da je omiški cakavski govor izumro bez da je (barem dosad) dobio svoj rječnik i gramatiku, trogirski je cakavski govor jedini dalmatinski cakavski govor koji je iscrpno opisan.
Objavljivanjem ove knjige hrvatska će dijalektologija i leksikografija dobiti još jedno vrijedno djelo, trajan spomenik govoru jedne danas naizgled male, a nekoć gospodarski i kulturološki veoma važne sredine. Važnost je materijalne baštine grada Trogira prepoznao UNESCO proglasivši gradsku jezgru Trogira spomenikom svjetske kulturne baštine, a na temelju bi ovoga djela trogirski cakavski govor hrvatski i strani slavisti trebali prepoznati kao spomenik nematerijalne kulturne baštine.