Kad sam 1964. u Goethe institutu u Bruxellesu upoznao Jeana Amerya, nisam znao tko je on. No pobudio je moje zanimanje već s prvom riječju koju je progovorio. Pričao je kako konačno želi uobličiti svoja iskustva iz koncentracijskih logora i mučenja koja je pretrpio u esesovskim zatvorima, ali i kako će se oprezno osvrnuti na svoja iskustva o poslijeratnoj Njemačkoj. Rekao je i da mora steći jasnu sliku 0 nemogućoj ulozi koju on ima kao Židov i Nijemac...
Eseje koji su objavljeni pod naslovom „S onu stranu krivnje i zadovoljštine" smijemo nazvati riječju koja inače tako isprazno zvuči, raščišćavanje s prošlošću. U nepopustljivom i istodobno nervozno pomnom razmišljanju na Sartreovu tragu iskustvo pretrpljene patnje postaje nešto iz čega možemo učiti za budućnost. Helmut Hei&enbuttel