Što je u jednoj prilici zaključio Gunter Grass, da se o ljubavi može suditi tek kada se ona izgubi, u znatnoj se mjeri odnosi na Veselka Tenžeru. Tek kada je umro, na način koji je rijetko tko mogao očekivati, u javnosti je do pune mjere artikulirana svijest o razmjerima jednog opusa (i životopisa) koji je po svojim koordinatama, po strogosti i svjesno prihvaćenom autsajderstvu ponajprije usporediv s Matoševim. Jukstaponiranje između tih dvaju kritičara, jednog s početka, a drugog s kraja 20. stoljeća, nije samo formalne nego i supstancijalne prirode. Obojica su došli u Zagreb i izjednačili taj grad sa svojom sudbinom, obojica su razinom otvorenosti i inventivnosti nadživjeli mnoge autore ili knjige koje su im služile kao kritičarski povod, obojica su umrli mladi, u dobi u kojoj se veliki plodovi rada i godinama sedimentiranog iskustva tek očekuju.