Smrt u Veneciji

Roman "Smrt u Veneciji" (1912.) njemačkog pripovjedača i esejista, dobitnika Nobelove nagrade za književnost (1929.) inspiriran je autentičnim događajima iz piščeva života.

Fabula slijedi ostarjelog pisca Gustava von Aschenbacha koji se tijekom posjeta Veneciji platonski zaljubljuje u četrnaestogodišnjeg dječaka iznimne ljepote Tadzija. Aschenbach se sprva uvjerava da je njegov interes za dječaka estetske naravi, ali ubrzo postaje opsjednut njime. U Veneciji izbija epidemija kolere, on - iako svjestan opasnosti - ne želi otputovati te, na kraju, umire.

Thomas Mann (Lübeck 6. lipnja 1875. - Zürich 12. kolovoza 1955.) jedan je od najvažnijih pisaca 20. stoljeća. S njegovim je djelima njemački moderni roman uvršten u vrh svjetske literature, a pozitivan odjek njegova slojevita djela širom svijeta gotovo je nenadmašan. Nagrađen je Nobelovom nagradom 1929. Bježeći pred nacizmom, otišao je u egzil, što je utjecalo i na profinjenost njegova jezičnoga umjetničkog izričaja. U Europu se vratio tek 1952. Umro je 1955. u Zürichu. Prvu pripovijetku “Gefallen” Thomas Mann objavio je 1894., a 1898. i prvu zbirku pripovijedaka Mali gospodin Friedemann. Godine 1901. objavio je svoje najveće prozno djelo, koje je kritika dočekala s oduševljenjem, roman “Buddenbrookovi”, kroniku patricijske obitelji koja u susretu s umjetnošću i duhovnom kulturom zaključuje svoje propadanje. Prikaz propadanja građanskih tradicija toliko je produbljen da se u svijetu romana našla cijela građanska Europa sredine 19. stoljeća.

Drugu zbirku pripovijedaka “Tristan” objavio je 1903. U pripovijetki “Tonio Kröger” gradi opreku između umjetnika ili boema i konzervativnoga građanina, karakterističnu za veći dio njegova stvaranja. Godine 1905. oženio se Katharinom Pringsheim, s kojom će imati šestero djece, od kojih će troje postati pisci. U sve većoj esejističkoj produkciji elaborira svoju umjetničku poziciju. U najpoznatijemu novelističkom djelu, pripovijetki “Smrt u Veneciji” (1912), doseže vrhunac njegovo umijeće da gustim tkivom simboličkih motiva stvori osebujnu atmosferu.

Izbijanjem Prvoga svjetskog rata pridružuje se nacionalom valu oduševljenja ratom. Vrhunac njegova nacionalno-konzervativnoga političkog stava, zbog kojega se sukobio s bratom Heinrichom Mannom, zbirka je esejističko-političkih priloga pod naslovom “Betrachtungen eines Unpolitischen”. Takav politički stav odbacuje u doba Weimarske Republike te se priklanja demokratskim uvjerenjima. Nova politička i duhovna orijentacija očita je i u romanu “Čarobna gora” (1924), na kojem je radio od 1913.

Kao protivnik nacionalsocijalista 1933. napušta Njemačku, 1936. oduzeto mu je njemačko državljanstvo i počasni doktorat u Bonnu. Godine 1938. emigrira u SAD, gdje dovršava dvadesetih godina započetu romanesknu tetralogiju “Josip i njegova braća” te piše roman “Lotta u Weimaru”. Nakon Drugoga svjetskog rata objavljuje roman “Doktor Faustus”, u kojem duboko zahvaća u njemačku prošlost kako bi pokušao odgovoriti na pitanje zašto plemenita ćudljivost u darovitih Nijemaca katkad poprima značajke fanatizma. Slijede parodistički roman “Izabranik” te “Ispovijesti varalice Felixa Krulla”, koji je ostao nedovršen.