Smrtonosna paučina

Domovinski rat. Raslojavanje među Hrvatima. Mikuljan se priključuje onima koji odlaze braniti domovinu. S kamerom u ruci. Profesionalno. Neumorno snima stradanje svoga naroda nastojeći svijetu otvoriti oči. Negdje u Slavoniji zasula ga je nekakva paučina što su je po ljudima i okolišu bacali zrakoplovi tzv. JNA. Ubrzo se razbolio, teško.

Paučina ga zasiplje i kada 1990. snima dokumentarac Jazovka. Došao je pod udar nevidljivih čuvara jugokomunističkih zločina. Poče njegova golgota. Glasoviti dokumentarac o jugokomunističkom zločinu nad Hrvatima Nema povratka u Španovicu, zapečatio je, pak, njegovu karijeru na HRT-u. Unatoč dugogodišnjem radu, unatoč mnogobrojnim priznanjima, istjerali su ga početkom rujna 2002., u ono vrijeme kada jugokomunisti, došavši ponovo na vlast, nemilosrdno čiste domoljube diljem Hrvatske. Ali im se nije pustio. Nastavio se boriti i raditi.

Ova knjiga Mikuljanov je odgovor na sve te zavrzlame u svome životu. Posthumno ju je uredila i izdala njegova supruga Marija Peakić-Mikuljan. On ju je za to zamolio na smrtnoj postelji. Da se ne zaboravi, da mlađi naraštaji znaju kroz kakva smo vremena prošli i kako smo se borili. Navedimo njegove izvorne riječi. »Godine 1990. bilo mi je potpuno jasno kamo pripadam. Ušao sam u HDZ, stranku koja je jedina jamčila hrvatsku državu i jedina znala što hoće. Inozemstvo i domovina bili su prepuni svjedoka koji su predragocjeni i trebalo je ponajviše i zbog njihove dobi reagirati brzo i spasiti mnoge činjenice, mnoga objašnjenja i mnoge optužbe koje čekaju odgovor od neumitnog vjetra vremena koji sve poravnava u zaborav, a na to su naši neprijatelji i krvnici igrali čitavo prošlo stoljeće.« (str. 14. - 15.) Jasno, do kraja.

Bez obzira što ovo nije nikakav sustavan uradak na zadanu temu, zanimljivo je prolaziti stranicama djela pred nama i razmišljati o prošlim vremenima. Jedan čovjek pred usudom povijesti. Nosi li i naše ime? Vremena su opet zgusnuta, htjeli mi to ili ne.

Miljenko Stojić