Svjetlost ugaslih očiju
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Svjetlost ugaslih očiju
Janko Matko (20. 5. 1898 - 3. 8. 1979) pripovjedač, najznačajniji predstavnik tzv. pučke književnosti. Rođen je u Brleniću kraj Krašića. Polazio je franjevačku gimnaziju u Vukovaru. Zbog slomljene noge i neprilika I. svjetskog rata prekinuo je školovanje, izučio urarski, optičarski i draguljarski obrt u Vukovaru, potom živio u Rijeci, a od 1923. u Zagrebu. Tu počinje obnašati različite dužnosti u kulturnom društvu "Hrvatski radiša" te vodi vlastitu urarsku radionicu. Godine 1932. postao je predsjednik pjevačkog društva "Zvonimir". Prvu pripovjest Doći ću kući, majko, za Božić objavio je još 1917. u vukovarskim "Sriemskim novinama", a 1938. prvi (Žrtva) od dvadesetak romana (tri su izašla posmrtno) kojima je tematikom iz nacionalne povijesti, domoljubljem i duhovnom religioznošću privukao naraštaje hrvatskih čitatelja. Sam je napisao dramatizacije svojih romana Moć zemlje, Tajna i Pokajnik, a Fotezova dramatizacija Žrtve izvođena je na više pozornica. Matko se ubraja među rijetke pisce koji su znali naći put do široke čitateljske publike. Ponajprije ga je zanimala priča vezana za hrvatski narod i svaki je njegov roman fabulativno zasnovan na istinitom događaju, no oblikovan tipičnim karakteristikama trivijalnoga sentimentalnog ili pustolovnog romana. Teme su njegovih djela klasne razlike među ljubavnicima (Žrtva, 1944; Moć zemlje, 1944; Dragulji i strasti, 1970), neugasiva ljubav spojena s osjećajem dužnosti (Dva života jedne žene, 1971; Ribar i more, 1971), povijest hrvatskih plemenitaša (Plač šume, 1971; Krv nije voda, 1978), nesretna povijest izrabljivanih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974), tragična ljubav dvoje mladih rodbinski vezanih (Bez krivnje krvi, 1978), mlade godine Alojzija Stepinca (Kardinalova ljubav, 1993) itd. Svi ti romani uključuju snažne emocije, zamršene i neočekivane zaplete, mnoštvo zapreka na životnom putu pozitivnih junaka, koje oni svladavaju uz mnoge žrtve, ali uvijek uz pretpostavku da istina i pravda moraju pobijediti. Likovi su karakterizirani crno-bijelom tehnikom, a za pozitivne junake i poantu romana usko veže glorificiranje rodoljublja i duboku religioznost. Kritika je njegova djela najčešće prešućivala jer su one bez umjetničke vrijednosti, ali s dubokim pučkim shvaćanjem socijalne ravnopravnosti. Ta su djela lako nalazila put do čitatelja postajući nezaobilazan dio masovne kulture našega vremena.Janko Matko umro je u Zagrebu 1979. godine.
Janko Matko (20. 5. 1898 - 3. 8. 1979) pripovjedač, najznačajniji predstavnik tzv. pučke književnosti. Rođen je u Brleniću kraj Krašića. Polazio je franjevačku gimnaziju u Vukovaru. Zbog slomljene noge i neprilika I. svjetskog rata prekinuo je školovanje, izučio urarski, optičarski i draguljarski obrt u Vukovaru, potom živio u Rijeci, a od 1923. u Zagrebu. Tu počinje obnašati različite dužnosti u kulturnom društvu "Hrvatski radiša" te vodi vlastitu urarsku radionicu. Godine 1932. postao je predsjednik pjevačkog društva "Zvonimir". Prvu pripovjest Doći ću kući, majko, za Božić objavio je još 1917. u vukovarskim "Sriemskim novinama", a 1938. prvi (Žrtva) od dvadesetak romana (tri su izašla posmrtno) kojima je tematikom iz nacionalne povijesti, domoljubljem i duhovnom religioznošću privukao naraštaje hrvatskih čitatelja. Sam je napisao dramatizacije svojih romana Moć zemlje, Tajna i Pokajnik, a Fotezova dramatizacija Žrtve izvođena je na više pozornica. Matko se ubraja među rijetke pisce koji su znali naći put do široke čitateljske publike. Ponajprije ga je zanimala priča vezana za hrvatski narod i svaki je njegov roman fabulativno zasnovan na istinitom događaju, no oblikovan tipičnim karakteristikama trivijalnoga sentimentalnog ili pustolovnog romana. Teme su njegovih djela klasne razlike među ljubavnicima (Žrtva, 1944; Moć zemlje, 1944; Dragulji i strasti, 1970), neugasiva ljubav spojena s osjećajem dužnosti (Dva života jedne žene, 1971; Ribar i more, 1971), povijest hrvatskih plemenitaša (Plač šume, 1971; Krv nije voda, 1978), nesretna povijest izrabljivanih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974), tragična ljubav dvoje mladih rodbinski vezanih (Bez krivnje krvi, 1978), mlade godine Alojzija Stepinca (Kardinalova ljubav, 1993) itd. Svi ti romani uključuju snažne emocije, zamršene i neočekivane zaplete, mnoštvo zapreka na životnom putu pozitivnih junaka, koje oni svladavaju uz mnoge žrtve, ali uvijek uz pretpostavku da istina i pravda moraju pobijediti. Likovi su karakterizirani crno-bijelom tehnikom, a za pozitivne junake i poantu romana usko veže glorificiranje rodoljublja i duboku religioznost. Kritika je njegova djela najčešće prešućivala jer su one bez umjetničke vrijednosti, ali s dubokim pučkim shvaćanjem socijalne ravnopravnosti. Ta su djela lako nalazila put do čitatelja postajući nezaobilazan dio masovne kulture našega vremena.Janko Matko umro je u Zagrebu 1979. godine.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
