Tao fizike

Capra je doktorirao teorijsku fiziku na bečkom sveučilištu, 1966. god. Bavio se teorijskom fizikom i fizikom visokih energija na sveučilištu u Parizu (1966-68.), Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu (1968-70.), na linearnom akceleratoru u Stanfordu (1970.), na londonskom sveučilištu (1971-74.) i u laboratoriju «Lawrence Berkeley» na Kalifornijskom sveučilištu (1975-88.). Zanimale su ga filozofske implikacije suvremene fizike, te je došao do zaključka da konceptualna promjena, koju je u fizici izazvala kvantna teorija, ima također i važne društvene implikacije. Šezdesetih godina 20. stoljeća bio je pod utjecajem društvenih previranja tog vremena, a nakon toga ga je privukla budistička doktrina. Deklarirao se kao katolik i budist (istovremeno). Osnivač je i direktor centra za eko-pismenost (Center for Ecoliteracy) u Berkeleyu, u Kaliforniji.

Capra je doktorirao teorijsku fiziku na bečkom sveučilištu, 1966. god. Bavio se teorijskom fizikom i fizikom visokih energija na sveučilištu u Parizu (1966-68.), Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu (1968-70.), na linearnom akceleratoru u Stanfordu (1970.), na londonskom sveučilištu (1971-74.) i u laboratoriju «Lawrence Berkeley» na Kalifornijskom sveučilištu (1975-88.). Zanimale su ga filozofske implikacije suvremene fizike, te je došao do zaključka da konceptualna promjena, koju je u fizici izazvala kvantna teorija, ima također i važne društvene implikacije. Šezdesetih godina 20. stoljeća bio je pod utjecajem društvenih previranja tog vremena, a nakon toga ga je privukla budistička doktrina. Deklarirao se kao katolik i budist (istovremeno). Osnivač je i direktor centra za eko-pismenost (Center for Ecoliteracy) u Berkeleyu, u Kaliforniji.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća, Frijof Capra se zainteresirao za korjenite promjene koje je početkom stoljeća pokrenula kvantna teorija, prvo u fizici, zatim u filozofiji, i konačno u cjelokupnom intelektualnom pogledu na svijet.

U prvoj knjizi, «Tao fizike» (1975.) govori o zanimljivim analogijama između suvremene fizike i istočnjačkih filozofija i tvrdi da fizika i metafizika različitim putevima dovode do istog znanja. Redukcionistički pogled na svijet do spoznaje dolazi analizom, razlaganjem većih stvari ili problema, na manje stvari ili probleme. Svijet oko nas je materijalan. Možemo ga analizirati i razlagati na sve manje i manje dijelove, dok konačno ne dođemo do atoma i subatomskih čestica. Međutim, ispostavilo se da o svemu onome što se događa na subatomskoj razini možemo govoriti samo u terminima vjerojatnosti. Drugim riječima, sve ono što se tamo događa ovisi o dinamici cjeline. Subatomske čestice su samo apstrakcija. One nisu materijalni objekti, nego mreža odnosa. Ne možemo reći da se tvar sastoji od objekata, od «stvari». Zapravo se sastoji od mreže odnosa, od obrazaca nekog procesa. Kad su fizičari počeli shvaćati o čemu se tu radi, mnogi od njih su zapali u tjeskobu, jer su osjećali da dotadašnji fizikalni principi više ne vrijede, da čitav znanstveni sustav i metodologija dolaze u pitanje, da više nemaju čvrstog uporišta pod nogama

A, kako izlaže Capra, to što nam govori kvantna fizika – jest upravo ono što govore i istočnjački mistici. Budistička tradicija govori o ništavilu iz kojeg izviru svi oblici. A ti oblici nisu «stvari», nisu izolirani objekti, nego oblici jednoga ili «jednosti». I zato što je sve prolazno, zato što su sve to sjene, ne treba uz njih prianjati, jer to rađa frustraciju i patnju. Slično je u hinduizmu – svijet je nestalan, nestabilan, promjenjiv. Ono što mi vidimo kao materijalnu stvarnost, samo je varka naših osjetila, iluzija – “maya”.

Na kraju knjige, Capra kaže: “ Vjerujem da je pogled na svijet koji izvire iz suvemene fizike, u neskladu s našim sadašnjim društvom, koje ne odražava harmoničnu međupovezanost koju opažamo u prirodi. Kako bismo postigli takvo stanje dinamičke ravnoteže, potrebna nam je korjenito drugačija društvena i ekonomska struktura: kulturna revolucija u pravom smislu riječi. Opstanak cijele naše civilizacije možda ovisi o tome hoćemo li postići tu promjenu.”