Zbirka poezije najpoznatije hrvatske suvremene pjesnikinje nastala je za vrijeme njenog boravka i liječenja u Stubičkim Toplicama. Dugo životno iskustvo kao da je kondenziralo autoričin iskaz te je on postao izrazito sažet i jezgrovit, a njene nove pjesme svojevrsno su vršenje inventure vlastite introspekcije u čijem središtu je propitivanje najdubljeg unutarnjeg "ja", bremenitog bogatim životnim sadržajima i vječno prisutna lirska kontemplacija o sudbini pjesme, pjesničkog jezika i pjesnika. Pjesme su upotpunjene osvrtom Zlatka Tomičića napisanog povodom ponovnog izdanja zbirke pjesama Vesne
Parun "Zore i vihori" (1947-2007).