Roman „Travnička hronika“ (1945.) oponaša narativan diskurs kronike, a obuhvaća povijesno razdoblje od dolaska francuskog i austrijskog konzula u vezirski travnik 1807. Godine od njihova odlaska nakon Napoleonova pada 1814. Godine. Žanrovski, roman s jedne strane slijedi tradiciju realističkoga povijesnog romana, a druge modernu historiografsku fikciju. Priča je to o Bosni, njenoj kulturnoj raznolikosti, raznovrsnosti ljudskih karaktera, nacija i vjera koje grade jedan bogat kulturnocivilizacijski svijet, oblikovan i određen povijenim mijenama, Odnos povijesti te pojedinačnih i kolektivnih subjektiviteta središnji je motiv ovog romana kao i cijelog autorova proznog opusa.
Ima niz primjera u svjetskoj književnosti da prvakom jedne literature postane pisac iz drugoga naroda; takvih slučajeva ima i u hrvatskoj književnosti: primjerice, Demeter je Grk, i prve je svoje stihove pisao na grčkome, Vraz je pak Slovenac, i prva su mu djela slovenska. (Ovamo ne računamo Preradovića, Utješinovića, Vukelića, Kokotovića. Medica i dr., jer oni nisu bili Srbi, nego pravoslavni Hrvati). Ivo Andrić, izdanak hrvatske obitelji iz Travnika, narodnošću nedvosmisleno Hrvat, što je i sam napisao u dokumentima prigodom upisa na Zagrebačko sveučilište 1912., započeo je svoj književni put kao hrvatski pisac, pjesnik i novelist, da bi se početkom 20-ih godina, nakon nešto više od jednog desetljeća djelovanja u hrvatskoj književnosti, opredijelio za srpsku literaturu. Bilo je to vrijeme kad su mnogi hrvatski pisci, osobito mladi, prihvaćali ekavicu, pa i srpski leksik u ime \"narodnog jedinstva\", no svi su oni s vremenom, a pogotovo nakon atentata na Radića i hrvatske zastupnike u Beogradu! 928., uvidjeli svoju zabludu, te se vratili materinskom jeziku i hrvatskoj književnosti, ijekavizirajući i općenito kroatizirajući svoja djela iz tog razdoblja. Ivo Andrić jedan je od malobrojnih Hrvata koji je ne samo tvrdokorno ustrajao na srpskom jezičnom idiomu, nego se, što je vrijeme odmicalo, sve više udaljavao od hrvatske književnosti, hrvatske kulture i hrvatstva općenito. To, međutim, nije razlog da se odreknemo Andričeva prinosa hrvatskoj literaturi, odnosno onog dijela njegova djela koji joj neprijeporno pripada.