naslovna
0Klub "Knjiga znanja"
Uresi
Prvovrsno, poetska ideologija ove knjige-koncepta inzistira na ravnopravnom supostojanju dvaju i više jezičnih, stilskih, kulturoloških, emocijskih, pa i antropoloških svjetonazora – onome koji promiče praksa hrvatskog književnoga standarda i onome koji ishodi iz kajkavskog ili čakavskog korpusa te bosanskog, srpskog i slovenskog jezičnog refleksa – a manje na miješanju, hibridizaciji ili kakvoj obveznijoj, strukturnoj međuovisnosti njihovih "udjela" u pjesmi. I neobilježeni, standardizirani jezični nanosi dakle, i obilježene, dijalektalne aplikacije, u novim Begovićevim pjesmama ponašaju se, čini se, kao posve samostalni entiteti, premda počesto ovi potonji (kajkavski i čakavski, naime) bivaju efektno "upotrebljeni" kao funkcionalne poante, gdjekad hoteći istaknuti folklorni element, pučku mudrost, a češće sugerirajući bezmalo "arhajsko" emocijsko razrješenje pjesmovne "teme". I to teme kao traume u najužem i najširem smislu. Jer, autorov, lirski posve autentičan, glas u novijem hrvatskom pjesništvu, na trenutke dirljivo do ganutosti, ispostavlja neke svoje životne račune i podvlači neke vrlo oštre, gotovo brutalne crte nakon prijeđena autorskoga a valjda i empirijskoga puta. Begović je u svojim novim pjesmama pjesnik osobite ćutilnosti, lirski melodramatičar opustošenih, zapuštenih ili tek osamljenih intimiteta. U njima on kao da popravlja "kvar" – na sebi, na ljudima koje voli, na svijetu kao uzorku, inačici, pedlju svemira.
Prvovrsno, poetska ideologija ove knjige-koncepta inzistira na ravnopravnom supostojanju dvaju i više jezičnih, stilskih, kulturoloških, emocijskih, pa i antropoloških svjetonazora – onome koji promiče praksa hrvatskog književnoga standarda i onome koji ishodi iz kajkavskog ili čakavskog korpusa te bosanskog, srpskog i slovenskog jezičnog refleksa – a manje na miješanju, hibridizaciji ili kakvoj obveznijoj, strukturnoj međuovisnosti njihovih "udjela" u pjesmi. I neobilježeni, standardizirani jezični nanosi dakle, i obilježene, dijalektalne aplikacije, u novim Begovićevim pjesmama ponašaju se, čini se, kao posve samostalni entiteti, premda počesto ovi potonji (kajkavski i čakavski, naime) bivaju efektno "upotrebljeni" kao funkcionalne poante, gdjekad hoteći istaknuti folklorni element, pučku mudrost, a češće sugerirajući bezmalo "arhajsko" emocijsko razrješenje pjesmovne "teme". I to teme kao traume u najužem i najširem smislu. Jer, autorov, lirski posve autentičan, glas u novijem hrvatskom pjesništvu, na trenutke dirljivo do ganutosti, ispostavlja neke svoje životne račune i podvlači neke vrlo oštre, gotovo brutalne crte nakon prijeđena autorskoga a valjda i empirijskoga puta. Begović je u svojim novim pjesmama pjesnik osobite ćutilnosti, lirski melodramatičar opustošenih, zapuštenih ili tek osamljenih intimiteta. U njima on kao da popravlja "kvar" – na sebi, na ljudima koje voli, na svijetu kao uzorku, inačici, pedlju svemira.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
