Urezi

Pet osnovnih vrlina označuje pticu samotnjaka:
Prvo, leti najvišim prostorima; drugo, ne pati zbog nedostatka društva, čak ni onog svoje vrste; treće, uspravno drži kljun; četvrto, ne razmeće se raskošnim perjem; peto - pjeva tihim glasom. (Sveti Ivan od Križa, iz Pjesme svjetlosti i ljubavi]

Pravocrtna povijest često ima nezgodnu naviku ulegnuti u korito silom protiv prirode. I onda se neočekivano raspršiti kako se rubovi ne bi mogli pohvatati. Na poravnatoj površini izgubi se tako osjet i rezonancija, nestaje zvuk proživljenog. Pjesme u ovom izboru većinom su izravno svjedočanstvo trenutka, dragocjeni komadići otrgnuti zaboravu koji za sobom ostavljaju ureze u glatkom koritu gluhe egzistencije. Ti su urezi katkad dovoljno duboki da prodru kroz koru oblaka i uvedu nas u otvorene prostore. Većina ovih pjesnika su ptice samotnjaci. Jedna polovica svijeta mrzi drugu polovicu svijeta, i gdje sam u tome ja?" pita se Yehuda Amichai. Pjesme su ove poput papirnatih čamaca otposlane protiv struje tamo gdje se ljubav i solidarnost ne sudaraju kao stranci u noći. Gdje je ravnopravnost svih ucrtana u svakodnevicu. Od nas zavisi hoćemo li ih podignuti, pročitati i zadržati sebi blizu ili pustiti da potonu. Otpor pojedinca neophodan je, i ako ne možemo promijeniti kurs ledenjaku kolektivnog zaborava, zaustaviti agresiju, neku okoštalu totalitarnu ideologiju ili neku nečovječnu nacionalnu strategiju, otpor nije uzaludan, jer nam ostavlja sjećanje i daje orijentir kuda ići. U svemu se može naći pukotina, to je način na koji svjetlost ulazi, rekao bi Leonard Cohen, prisjećajući se Williama Blakea. Rene Char je zapisao da je pjesnik „onaj dio čovjeka koji se ustrajno protivi proračunatim projektima." Povod ratu za Troju s početka knjige bila je ljubav. A danas, ili u prošlom stoljeću iz kojeg vučemo korijene? Genocid, bojni otrovi, logori, holokaust, atomske bombe - u ime ideologije, rase, u ime nacije - jedna religija protiv ostatka svijeta, nafta, ratovi kao Monopoly igrice novčarskih kasti ... Da li smo napredovali i da li je prošlo puno vremena od kada je Sapbo prije više tisuća godina napisala pjesmu o Troji i Heleni „najljepšoj od svih žena ...?" Jasno je zašto je Ana Ahmatova označila XX. stoljeće kao najokrutnije od svih stoljeća...

U posljednjih je nekoliko godina u polju suvremene hrvatske lirike zamjetan pomalo specifičan suficit. U kratkom se vremenu, naime, pojavio, pogotovo za malu književnost u kojoj se kritičari i znanstvenici koji se suvislo, pa i uopće bave pjesništvom, mogu nabrojati na prste, nevjerojatan broj različito koncipiranih, omeđenih i obuhvatnih antologija nacionalnoga stihotvorstva. Ovo se izobilje ipak, budimo sasvim pošteni, ne dešava slučajno baš i upravo sada.

Riječi je bilo o takozvanom milenijskom desetljeću, kada se doimalo normalnim, makar refleksa radi, na neki način svoditi račune u mnogim poljima, pa tako i onom književnom. Zatim, situacija je u izdavaštvu na neko vrijeme izgledala svjetlije no u ratnom i poratnom (ili tranzicijskom/posttranzicijskom), sve u svemu i prije svega kriminalnom razdoblju, a i u zrele je godine upravo tada stupila jedna pjesničko/kritičarska generacija koja je, pretpostavljam, osjećala potrebu u institucionalno i visokokulturno ovjerovljenoj formi predočiti vlastiti pogled na stanje nacionalnoga kanona.

Tako su se, pomenimo samo neke, kompendijima fokusiranim na dvadeseto stoljeće, njegovu drugu polovicu ili tek posljednju četvrtinu oglasili Miloš Ðurđević, Sanjin Sorel, Miroslav Mićanović, Zvonimir Mrkonjić, Ervin Jahić, ab urbe condita pristupom npr. akademik Stamać, a javila su se i brojna druga, na dijalekt, rod, regiju, kakav specifični motivski sklop ili registar fokusirana izdanja.

Ozbiljna kritička evaluacija ili, još bolje, komparativno iščitavanje izdanja čiji se fokus potpuno ili barem donekle poklapa bio bi težak (a bome, na sasvim osobnoj, ljudskoj i socijalnoj razini) zasigurno na trenutke i neugodan, možda i mučan posao, no ne bi ga se bilo zgorega prihvatiti. Opširan uvod ovom prilikom, međutim, ne služi kao prolegomena potencijalnom obračunu s domaćim antologičarima, već ilustraciji jednog, na neki način čak i na domaćem, pogotovo u predinternetnom, u devedesetima formiranom pjesničkom korpusu, očitljivog deficita.

Isti se, smatram, odnosi na kronični nedostatak izbora, antologija i čitanki iz stranih lirika, kako malih i strogo profiliranih, tako i onih kapitalnih, kakve su, na primjer, Slamnig/Šoljanova "Američka lirika" iz 1952.,  Karaman/Malešov "Goethe u samoposluživanju" iz 1988., u ovom kontekstu, a i inače za mene iznimno značajna Šoljanova "Antologija moderne lirike zapadnog kruga" iz 1974. ili, spomenimo jednu od suvremenih hvalevrijednih iznimki, Miloševićeva recentna antologija suvremene srpske poezije naslovljena "Iz muzeja šumova".

Ovoj se zjapečoj praznini, naizgled pomalo donkihotovski, već drugim naslovom u samo dvije godine, pokušava suprotstaviti pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić. Kao pjesnik se etabliravši prije desetak godina već izvrsnom prvom, Goranom za mlade pjesnike nagrađenom knjigom "Južni križ", Bajsić se u međuvremenu javio još nekolicinom pjesničkih, putopisnih i dječjih naslova, no kapitalnima nalazim upravo dvije posljednje knjige, koncipirane, doduše samo uvjetno i implicitno antološki.

U prvom slučaju riječ je, i na tom se valja kratko zadržati (tim više što je recepcija, uvelike i zaslugom inertnosti te distribucijske nepokrivenosti izdavača mahom izostala) o iznimnoj čitanci iz latinoameričke poezije naslovljenoj "Južna pošta - Putovanje poezijom Latinske Amerike".

Paražanrovska odrednica iz podnaslova pokazuje se adekvatnom: riječ je zaista i prije svega o putovanju. Bajsić je, sa španjolskih, portugalskih i engleskih izvornika, prepjevao pedesetak, mahom izvrsnih i u pripadajućem kulturnom krugu iznimno značajnih, no kod nas slabo (pre)poznatih Latinoameričkih pjesnika dvadesetog stoljeća. U ovom uzbudljivom, pomalo nekonvencionalno, na trenutke i stihijski sročenom putovanju, pjesme se isprepliću s Bajsićevim putopisno/poetičkim/političkim esejima i krokijima, čineći čitku, dinamičku teksturu kojom, uz bok spomenutim perjanicama nacionalnih kanona, defiliraju i svjetski ovjerovljeni velikani poput Carlos Drummond de Andradea, Elizabeth Bishop, Ernesta Cardenala, nobelovca Dereca Walcotta i drugih.

Niti godinu dana kasnije Bajsić se odlučuje na još ambiciozniji projekt pa se, u novopokrenutoj autorovoj nakladi nazvanoj Druga priča, pojavljuju "Urezi, izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu..." Pjesme oko sto trideset uvrštenih pjesnika iz cijelog svijeta, u rasponu od Sapfo, Li Baia i Rumija, preko Appolinairea, Mandeljštama i Brodskog do Bukowskog, Leonarda Cohena i Dimitrija Prigova, u prijevodu dvadeset i dvoje prevoditelja i prevoditeljica donesene su kronološki, prema godini rođenja autora te popraćene osnovnim biobibliografskim informacijama.

Jedini su im, osim uglavnom sjajne poezije, zajednički nazivnik ona tri podnaslovom apostrofirana R, ništa više i ništa manje. Ili, sastavljačevim riječima: 'Pjesme u ovom izboru većinom su izravno svjedočanstvo trenutka, dragocjeni komadići otrgnuti zaboravu koji za sobom ostavljaju ureze u glatkom koritu gluhe egzistencije. Ti su urezi katkad dovoljno duboki da prodru kroz koru oblaka i uvedu nas u otvorene prostore'.

Svako daljnje seciranje ove potrebne, značajne, moguće i nužne knjige značilo bi ustupke pojedinim partikularnostima, u ovom kontekstu nepotrebno raskadriravanje njena okvira. Nipošto ne treba smetnuti da poslije ropstva, kojim se naizgled zaključuje podnaslov knjige, slijedi trotočje. U ta se tri sitna grafička znaka, vjerujem, upisuje prije svega jedna riječ koja se, bez obzira na gramatički oblik, uvijek valja čitati pluralno, a ta je jedna i mnoga riječ: otpor.

A on, možda, počinje baš u avanturi čitanja. I u to, valja na kraju priznati, možda naivno vjerujem.

Tomica Bajsić : Urezi, izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu...

Druga Priča, Zagreb, 2010.

( Preuzeto iz: MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )