Večeri

unak ove priče, Frits van Egters, dvadesettrogodišnji Amsterdamac, probudio se u rano jutro 22. prosinca 1946. mučen groznim snom… Roman do svršetka neće napuštati perspektivu apatičnog i antipatičnog mladića čiji je naizgled jedini cilj potrošiti vrijeme sljedećih deset dana, što u šetnjama, razgovorima s prijateljima, preživljavanjem u društvu ostarjelih roditelja s kojima živi, te tako pohraniti u sjećanje staru i dokopati se nove godine.
Ova zimska priča napučena dobro znanim amsterdamskim motivima poput kanala i uskih visokih kuća kojima se glavni junak svakodnevno kreće, koja u početku još nespremnom čitatelju može nuditi obećanje idile, sve je samo ne idilična. Specifičnom, inovativnom pripovjednom tehnikom autor nas preciznim pokretima pera uvodi u sivu svakodnevicu poslijeratne nizozemske prijestolnice i u um možda malko pomaknutog pojedinca, ali ipak, slutimo, reprezentativnog pripadnika jednog povijesnog vremena i društva. Glavno vezivno tkivo pri tome je minuciozni opis stvarnosti i stalno utjecanje priči, koja se ostvaruje što kroz prepričavanje anegdota i viceva, što kroz prisjećanje neobičnih snova proganjana uma, što kroz filozofi ju onoga malog i svakodnevnog. Naoko paradoksalno, roman i bez pravog događanja čitatelja uvlači u svoju gustu atmosferu i poziva ga da zaroni u sivu nizozemsku stvarnost iz koje neće htjeti izroniti do njegova kraja.
Roman je ovo koji prikazuje patologiju našeg unutarnjeg života, secira živoga građanina po svršetku Drugoga svjetskog rata – sasvim slučajno Nizozemca, ali zapravo bilo kojeg stanovnika nove Europe – zarezuje skalpelom duboko kroz meso, proćelavu i bradavičastu kožu, krv, oslobađa mirise i nailazi na duboke slojeve sadizma, podvojenosti, loše svijesti, straha, patnje, bijesa, sjećanja na djetinjstvo, ali i želje za dobrim, nailazi na ljudski glas, na san, na priču, morbidnu priču.