Vitez templar

Arn Magnusson imao je tek dvadeset sedam godina, a već je bio ugledni veteran među križarima u Svetoj zemlji. Mnogo se toga dogodilo tijekom tih deset godina otkako je protjeran iz Arnäsa u Zapadnom Götalandu nakon zabranjene veze sa svojom voljenom Cecilijom. Sada je njegova zadaća, kao gospodara utvrde i garnizona u Gazi, da provodi zakon i red u okolici. Tijekom vremena odslužila je i Cecilia svoju kaznu u samostanu Gudhemu. Unutar samostanskih zidina vladala je zla i stroga glavarica Rikissa, a izvan njih trajala je krvava borba za vlast između kraljevskih loza Sverkera i Erika. Cecilia je svaki dan molila za čudo da preživi zlostavljanja majke Rikisse te da se Arn živ vrati kući...

Vitez templar drugi je dio iznimno popularne povijesne trilogije o dobu križarskih pohoda, dinamična je priča u kojoj su isprepliču činjenice i mašta o križarskim pohodima u Svetoj zemlji, i koja je uspješno prenesena i na filmsko platno.

Arn Magnusson stigao je u Svetu zemlju oko 1170. godine, kada je europska kolonizacija ondje trajala već više od stoljeća i pol, a Prekomorje, područje koje su Franci nazivali Outremer, bilo prilično dobro organizirano. Outremer nije bio država, nego savez manjih kraljevstava i grofovija, primjerice male kneževine Antiohije, grofovije Tripoli i Jeruzalemskoga Kraljevstva.

Tri su kategorije europskih križara bile stalno prisutne u Svetoj zemlji - vitezovi templari, vitezovi ivanovci i franački kolonizatori, koji su ondje željeli steći nove grofovije i barunstva jer su imali mnogo braće s kojom su morali podijeliti već prilično usitnjeno franačko kraljevstvo.

Upravo medu tim okupacijskim snagama počeo se razvijati odnos pre­ma muslimanskim neprijateljima drugačiji od onoga za koji se zauzimala papinska propaganda. Europljani su brzo uvidjeli da su se susreli s kultu­rom koja im je u svakom pogledu nadmoćnija. U prirodnim znanostima, matematici, graditeljstvu, geometriji i astronomiji, u medicini, gastronomiji, arhitekturi, čak u tehnici ratovanja, muslimanski je neprijatelj u početku bio superioran. Napredniji su bili čak i u higijeni, koja je ljudima iz hladnijih krajeva bila potpuno strana.

Ubrzo su došli i svjetovni kolonizatori, te prihvatili lokalni jezik, odi­jevali se kao i domaće stanovništvo i s njima sklapali brakove. Velik dio bli­skoistočnog stanovništva bio je kršćanski, ali to prvi europski križari nisu znali iskoristiti. U svome Svetom ratu, na putu do Jeruzalema, nemilice su ih ubijali.

Vitezovi templari i ivanovci nisu se, naravno, bračnim vezama povezi­vali s lokalnim stanovništvom jer su bili prisegnuli na siromaštvo, služenje i krepost. Ivanovci, koji su počeli kao bolnički red, postupno su usvajali medi­cinska znanja naprednijeg neprijatelja. Čak su i vitezovi templari, kojima su zbog čestih ozlijeda pri vježbanju i u bitkama trebali spretni kirurzi, ubrzo u svoje utvrde počeli primati samo arapske liječnike.

Muslimanima su vitezovi templari bili najljući neprijatelji i u poslov­nom životu. Templari su ubrzo stvorili prvi svjetski bankarski sustav, orga­nizaciju koja je jug Arapskoga poluotoka i Indiju povezivala s Venecijom i drugim europskim gospodarskim centrima. Na Sredozemnom moru imali su vlastitu flotu, a za karavane kroz pustinju unajmljivali su beduine.

Za već učena i znanja željna Arna Prekomorje je bilo ocean novih spo­znaja. Vitezovi templari nisu bili tek najbolje organizirana vojna sila - razvi­li su i vlastitu umjetnost građenja, imali su utvrde koje su vladale cijelom sredozemnom obalom, od južne Turske sve do Gaze, vodili su vrlo razvijenu trgovinu i stvorili pravu bankarsku organizaciju te ubrzo stali upravljati gole­mim bogatstvom. K tomu usvajali su nova znanja iz filozofije, politike i pra­va, koja će im mnogo godina poslije, pri povratku kući, biti itekako korisna.

S ljudima kao što su bili Arn Magnusson, grof Ravmond od Tripolija i baruni Ibelin, Saladin je najviše pregovarao o miru te u svojevrsnoj trgovini postigao povijesni kompromis. Internacionalizacijom grada i dozvolom da pripadnici svih religija slobodno posjećuju svoja svetišta, riješeno je pitanje Jeruzalema. To političko rješenje i danas se, gotovo devet stotina godina poslije, čini kao najrazumnije. No, fanatični kršćani u Jeruzalemskom Kra­ljevstvu, željeli su nešto drugo.

A kada su naposljetku poveli suludi rat, izgubljeno je cijelo kršćansko Prekomorje. Oni koji su preživjeli, donijeli su u Europu veliko kulturno bla­go i bogate spoznaje. Bio je to početak razdoblja procvata, koji zovemo rene­sansa, a za Arna početak novoga kraljevstva u njegovoj domovini - Švedske.