U jedan modar, zimski dan, kad se čini zvonko sve čega se ruka dotakne i kristalasto prozirno što oko ugleda, a s Apenina silazi zi-man, dokožan vjetar, njegov otac i on natukli su na ćubaste glave i nategli preko ušiju, još uvijek vrućih od sna, kape skrpljene od raznobojnih ostataka sukna i zapasali se kratkim vunenim ovčjim prostirkama na kojima su, za olujnih noći, drijemali njihovi pastirski psi. Bili su već sišli niz stjenovit pristranak kad se on još jednom okrenuo da vidi seoce koje je napuštao, toranj crkvice iznad sljubljenih krovova zemljane boje, a kad siđu i odmaknu za još desetak koraka, ugledat će i samu crkvicu, ukazat će se između kuća kao u kakvom procijepu, potpasanu bedemom s kojega su, o blagdane, fijukale praskavice i Šepurile se večernjim nebom kao nakratko otvorena lepeza paunova repa. Tamo gore seoce je već ravnodušno splasnulo u kamenjaru, što je i pod njihovim nogama otpijevao vjetru te čak ni dim s kojega od ranih ognjišta ne ugleda da se izvija. ?Ili još nisu prvi kokoti?", pomisli, pa onda: ?Hoću li čuti kojega iz našega dvorišta?" Raspoznavao ih je po kukurijeku. Nije ih čuo. (Neće ih nikada vise ni čuti.)...
U ovom romanu hrvatskog književnika, objavljenom 1985. godine, obuhvaćena su zbivanja od 1820. do 1955. godine u Rijeci. Na podlozi povijesnih zbivanja ispričane su obiteljske kronike dviju obitelji, talijanske i hrvatske. Uz fiktivne likove, u "kronisteriji" se javljaju i predstavnici velike politike: ban Jelačić, Frano Supilo, D´Anunzio i drugi. U roman su interpolirani i povijesni dokumenti, kao stenogrami, pisma, novinski članci. S poslije objavljenim romanima "Berenikina kosa" i "Triemeron", ovaj roman čini "jadransku trilogiju"