Kao što smo se mogle uvjeriti prilikom prve vođene šetnje Zagorkinim tragom kroz Zagreb, održane 27. studenog 2007. godine u sklopu Dana Marije Jurić Zagorke, Zagorka postoji u živom sjećanju Zagrepčanki i Zagrepčana ne samo kao popularna književnica, već kao sasvim konkretna osoba iz stana na Dolcu 8. Jedna se obična čitateljica koja nam se pridružila u šetnji, primjerice, još uvijek sjeća kako je kao djevojčica došla pokucati na vrata Zagorkinog stana i zatražiti, u ime cijelog susjedstva koje ga je nestrpljivo iščekivalo, nedostajući sveščić romana u nastavcima koji je na zagrebačkim kioscima bio razgrabljen. No sjećanje na susret i Zagorkinu susretljivost tom prilikom, traži svoj prostor i medij dijeljenja, kako bi osobna sjećanja i iskustva, uključujući i iskustva čitanja, posebno relevantna u kontekstu masovnosti koja obilježava Zagorkin slučaj, mogla sukreirati polje kulturnog pamćenja i postati prepoznatom i legitimnom kulturnopovijesnom činjenicom, sa svim svojim slojevima i otvorenošću novim nanosima, značenjima i interpretacijama.