Je li istina ono što je jednom napisao Cees Nooteboom, da je „sjećanje poput psa koji legne gdje mu se prohtije“? Kamo su nestala duga, dokona ljeta našeg djetinjstva? Kako to da s godinama vrijeme naizgled prolazi sve brže, izmiče nam, a u starosti značajni događaji iz naše daleke prošlosti mogu djelovati tako živo i stvarno kao da su se zbili jučer? U ovoj očaravajućoj i mudroj knjizi autor istražuje prirodu autobiografskog sjećanja, dotiče se neobičnih fenomena kao što je déjà vu, iskustvo ljudi koji su bili na pragu smrti, učinak ekstremnih trauma na pamćenje i mnogih drugih.