Roman koji predstavlja vrhunac književnog stvaranja jednog od najznačajnijih predstavnika naturalizma u književnosti drugi je "roman o radniku" iz ciklusa Rougon-Macquartovi. Dok u prvome ("Jazbina", 1877.) govori o mukama Gervaise Macquart, koja pripada svijetu malih pariških obrtnika utonulih u alkoholizam i bijedu, u drugome je glavni junak jedan od njezinih sinova Etienne, kojega smješta u kontekst nehumanih životnih uvjeta rudarske zajednice i neizbježne pobune radnika utemeljenih na stvarnim događajima sa sjevera Francuske za vrijeme industrijske krize 1866. godine.
Djelo Emilea Zole, najznačajnijeg predstavnika naturalizma u
književnosti, sastavni je dio tradicije realističkog društvenog romana (roman de moeurs) XIX. stoljeća, koja počinje Balzacom i vodi do Maupassanta. Ono se izdvaja po tome što svoje uporište nalazi u velikim znanstvenim dostignućima svoga doba, osobito u novim biološkim teorijama o utjecaju okoline na pojedinca, podvrgnutog i skrivenim zakonima naslijeđa.
Naturalističkom se u povijesti nazivala svaka misao koja se pozivala na prirodu kao osnovu zbilje. Tako se 1817. naturalistima nazivaju i realistički slikari prirode (Courbet). U književnosti se tim pojmom već prije Zole služe Flaubert i Baudelaire. Danas se, međutim, taj pojam povezuje isključivo sa Zolom, a odnosi se, s jedne strane, na njegovu metodu; Zola je naziva „eksperimentalnom" tek 1878., nakon što je pročitao djelo fiziologa Claudea Bernarda Uvod u proučavanje eksperimentalne medicine, a opisao ju je 1880. u djelu Le Roman experi-menra/(1880.). Upravo je to najčešće osporavan element Zoline natu-ralističke teorije romana, premda se ta metoda može smatrati samo legitimnim književnim postupkom.
SADRŽAJ
Preko ravnice, po mrkloj noći bez ijedne zvijezde, jedan je čovjek išao sam iz Marchiennesa u Montsou grabeći kamenom, deset kilometara dugom državnom cestom, povučenom sasvim ravno kroz polja šećerne repe. Pred sobom ni crno tlo nije vidio, a beskraj ravnog obzora oko sebe osjećao je samo po ožujskom vjetru, koji je udarao kao na moru, u širokim i snažnim naletima, ledenim od brijanja nad miljama močvara i ogoljelih dobara. Nebo nije oskvrnjivala ni jedna sjena kakva stabla, a kamena cesta probijala se tako pravilno kroz zasljepljujuće crnilo kao lukobran u tami...