Francuski grad Arras poharale su kuga i glad, za koje su dobri kršćani morali naći krivce: Židove, heretike i vještice. Krvavi progon koji je uslijedio, kao i neizvjesno iskupljenje teme su izvanrednog romana poljskog pisca Andrzeja Szczypiorskog Misa za grad Arras. Ova vrhunska alegorija o totalitarizmu te njegovim psihološkim i socijalnim mehanizmima nastala je na najboljim tradicijama književnosti Thomasa Manna ili Alberta Camusa. Premda se radnja odvija u 16. stoljeću, svaka sličnost s Poljskom 1968. namjerna je, odnosno riječ je o svjedočanstvu ne samo poljskih nego i univerzalnih europskih iskustava. Jer, pošast kolektivnih tlapnji u potrazi za (unutarnjim) neprijateljem i dalje prijeti: u toj dimenziji Misa za grad Arras pokazuje se i danas, pola stoljeća nakon događajâ iz ožujka 1968., ponovno iznimno aktualnom.
“Fascinantna i dobro napisana parabola o strahotama totalitarizma i kombinaciji histerije i indiferentnosti koje mu omogućuju da metastazira.” – Booklist
“Szczypiorski je postavio sebi ambiciozni zadatak: pokazati kako oni koji ‘znaju što čine’ greznu u zločin i samozavaravanje. Problematika aktualna i danas – baš kao i u doba Pilata i događaja u Arrasu.” – Anna Tatarkiewicz (1972.)
“Filozofska sofisticiranost i povijesna vjerojatnost čine ovaj roman puno većim od puke alegorije.” – Boston Sunday Globe
“Kao što se unuci nacista pretvaraju u ćelave tipove, tako se i grad Arras – poput Feniksa – pojavljuje sad tu, sad tamo, u našem globaliziranom svijetu. Prijenos uživo. Dovoljno je upaliti televizor.” – Paweł Huelle (2015.)
“Roman koji tjera na razmišljanje o ljudskoj sklonosti da pronađe smisao u patnji kriveći druge i izopačujući ideale do banalnosti. Jednostavno, elegantno i s velikom snagom Szczypiorski iznosi opasnosti svjetonazora koji jasno podsjeća na Istočnu Europu prije pada komunizma.” – Library Journal
“Slikovita, živa, zanimljiva, duboko potresna pripovijest, koja bi ostala samo pripovijest da nije očigledno kako je ovdje sve simbol – konkretizacija silnica i antiteza izvedenih iz povijesti, neprestano aktivnih i još uvijek strašno opasnih…” – Tadeusz Kotarbiński (1972.)