Ako bi se nekoj prozi morao dati epitet izvrsnosti, onda bi ovoj
prozi to bilo dovoljno, jer svako drugo dodavanje čini se
suvišno. Ipak, za reći je da je to autobiografska knjiga
srpskog disidenta Mirka Kovača (1938.) i da u njoj zapravo ne
leži samo njegova biografija već i vrijeme koje je iza njega i
mjesta u kojima je boravio, s različitim ljudima u različitim
društvenim okolnostima. Njegov ne baš slučajni lik u ovoj prozi
je prijatelj Kuzma iz djetinjstva, koji je nabasao iznenada u
njegov dom u Beogradu. Od toga susreta govori se ponajviše o
Kuzmi koji je u Titovoj državi obavljao dužnost političke
policije i sl. Upravo u takvom okruženju pisac nalazi široko
područje psihologističkog razmatranja Kuzmine osobnosti, što će
iznjedriti iznenađujućim spoznajama o kontradiktornosti ljudskih
naravi i zainteresirati čitatelja do kraja. I pisac i njegov lik
su nadasve zanimljive osobnosti i zbog toga štivo ni jednog
trena ne gnjavi čitatelja, već mu daje bogatstvo situacija i
pozadinu koja se doima sasvim uvjerljivo i istinito. (DV)