Na temelju suvremene literature povijesti umjetnosti u knjizi se izlaže pregled razvoja crkvene arhitekture 7. i 8. stoljeća u različitim područjima Europe koja su važna za razumijevanje pojava u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Uz svako obrađeno područje predočene su, ukoliko se mogu ustanoviti, razlike gradnje unutar 7. i 8. stoljeća, ili unutar većeg dijela tematiziranog razdoblja i druge polovine 8. stoljeća. Tako je na franačkome području sasvim prihvatljiva razdioba na arhitekturu merovinškog i karolinškog doba, koja se temelji na razlici u oblikovnom smislu. U merovinško vrijeme prevladavaju jednostavni jednobrodni oblici i česta je pojava drvenih građevina čija je morfologija određena građevnim materijalom (isključene su polukružne apside). Od druge polovine, a naročito krajem osmog stoljeća pojavljuju se novi elementi u arhitekturi koji obilježavaju karolinško razdoblje: westwerk, troapsidalnost.
Znatna pažnja je posvećena literarnim izvorima koji su vrelo podataka za mnoge izgubljene građevine. Za područje Hrvatske autorica se uz arhivske i literarne izvore služila rezultatima istraživanja koji su provedeni zadnjih desetljeća i temeljem kojih se danas može govoriti o razvoju sakralne arhitekture tijekom 7. i 8. stoljeća. Namjera autorice je vrednovanje hrvatske arhitekture ranoga razdoblja u odnosu spram razvoja u drugim europskim područjima, pa je knjiga svojevrsni uvod u studij predromaničke arhitekture i predstavlja pionirski rad na tom području.
Bogato je opremljena ilustracijama, te kazalima i sažecima na stranim jezicima.