Prvi (u umjetničkom smislu ambiciozniji) dramski rad bio je Ivanov kojim se najavljuje tipičan Čehovljev junak - intelektualac koji u zatvorenoj sredini i neodgovarajućim okolnostima ispovijeda svoje napredne i čovjekoljubive ideje, a ne može ih i ne zna pretvoriti u djelo. Tip takvog dezorijentiranog i pasivnog junaka je čest i u drugim književnostima s kraja 19. stoljeća kad tanki obrazovani sloj društva osjeća da su društveni odnosi u kakvima egzistiraju na umoru i da su potrebne nove vrijednosti, drukčije djelovanje čovjeka (prije svega u tretmanu rada) i drukčiji ljudski odnosi. Zato u Čehovljevim dramama često susrećemo likove koji se bave zamišljanjem ljudske budućnosti (Astrov, Veršinjin, Trofimov). Oni zamišljaju što će biti za tristo godina i brinu o tome što će tada ljudi misliti o njihovom naraštaju, ali ne znaju Što bi trebalo biti sutra ili bar sljedeće godine i gube se u besplodnom sanjarenju.