Drugo lice drugosti
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Drugo lice drugosti
Konceptualizirana supstancija književne građe u Rafoltovim se tekstovima vrti oko ključnih riječi kulturne antropologije: ideologija, identitet, drugi, tijelo. Problemsko-predmetni spektar knjige, odnosno koloplet građe i onog što se u njoj tražilo, mogao bi se, shematski pojednostavljeno, ovako sistematizirati: politička aluzivnost (Nalješković, Držić, Ivšić), konstruiranje vlastitog identiteta/autopredodžbe (Vojnović), konstruiranje drugosti/heteropredodžbe (Držić, Kosor), transkulturalnost (Ivšić), tjelesno/bestijalno/nagonsko (Vetranović, Držić, Lukarević Burina, Gučetić Bendevišević, Ivanac). Tradicionalna znanost o književnosti koja je svoj vrhunac dosegla sredinom prošlog stoljeća, a u domaćoj se praksi održala do 1990-ih, uvijek je bila skeptična prema tematsko-problemskim interesima koji na prvi pogled zadiru u domene drugih disciplina, ponajprije psihologije, sociologije i političke znanosti. Danas se preko tih "konzervativnih" primjedbi, pod spasonosnom krilaticom transdisciplinarnosti, često olako prelazi. Knjiga Lea Rafolta pokazuje da kompromis nije nemoguć. I premda su njegovi tekstovi zasigurno izrasli iz njegova osobnog interesa (ili interesa njegova vremena) za prije spomenute antropološke kategorije, literarnost građe nije zanemarena. Štoviše, Rafolt se uvijek najprije pita u kolikoj je mjeri književnim tekstom predočeni svijet izrastao na pretpostavkama normativnih ili povijesnih poetika, književne tradicije, žanrovskih konvencija. Stoga u mogućem inventaru ključnih riječi njegove knjige, pored spomenutih književnika i njihovih djela te kulturnoantropoloških pojmova, stoje i poetološki termini poput: komedija, farsa, tragedija, neoplatonizam, groteskno, senekijansko, alegorija, pastorala, avangarda, no-teatar, teatar apsurda i sl. Takav spoj tradicionalnih književnopovijesnih i poetoloških znanja s poznavanjem suvremenih književnih i kulturnih teorija (donedavno rijedak u domaćoj književnoznanstvenoj praksi) najbolji je odgovor na skeptično pitanje: je li moguća književna antropologija? Uz potvrdan odgovor, Rafoltova knjiga (u)zorno pokazuje i kakvim bi plodovima takva paradigma trebala rađati. (iz sažetka)
Konceptualizirana supstancija književne građe u Rafoltovim se tekstovima vrti oko ključnih riječi kulturne antropologije: ideologija, identitet, drugi, tijelo. Problemsko-predmetni spektar knjige, odnosno koloplet građe i onog što se u njoj tražilo, mogao bi se, shematski pojednostavljeno, ovako sistematizirati: politička aluzivnost (Nalješković, Držić, Ivšić), konstruiranje vlastitog identiteta/autopredodžbe (Vojnović), konstruiranje drugosti/heteropredodžbe (Držić, Kosor), transkulturalnost (Ivšić), tjelesno/bestijalno/nagonsko (Vetranović, Držić, Lukarević Burina, Gučetić Bendevišević, Ivanac). Tradicionalna znanost o književnosti koja je svoj vrhunac dosegla sredinom prošlog stoljeća, a u domaćoj se praksi održala do 1990-ih, uvijek je bila skeptična prema tematsko-problemskim interesima koji na prvi pogled zadiru u domene drugih disciplina, ponajprije psihologije, sociologije i političke znanosti. Danas se preko tih "konzervativnih" primjedbi, pod spasonosnom krilaticom transdisciplinarnosti, često olako prelazi. Knjiga Lea Rafolta pokazuje da kompromis nije nemoguć. I premda su njegovi tekstovi zasigurno izrasli iz njegova osobnog interesa (ili interesa njegova vremena) za prije spomenute antropološke kategorije, literarnost građe nije zanemarena. Štoviše, Rafolt se uvijek najprije pita u kolikoj je mjeri književnim tekstom predočeni svijet izrastao na pretpostavkama normativnih ili povijesnih poetika, književne tradicije, žanrovskih konvencija. Stoga u mogućem inventaru ključnih riječi njegove knjige, pored spomenutih književnika i njihovih djela te kulturnoantropoloških pojmova, stoje i poetološki termini poput: komedija, farsa, tragedija, neoplatonizam, groteskno, senekijansko, alegorija, pastorala, avangarda, no-teatar, teatar apsurda i sl. Takav spoj tradicionalnih književnopovijesnih i poetoloških znanja s poznavanjem suvremenih književnih i kulturnih teorija (donedavno rijedak u domaćoj književnoznanstvenoj praksi) najbolji je odgovor na skeptično pitanje: je li moguća književna antropologija? Uz potvrdan odgovor, Rafoltova knjiga (u)zorno pokazuje i kakvim bi plodovima takva paradigma trebala rađati. (iz sažetka)
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
