Hrvatski dječji roman
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Hrvatski dječji roman
Što je doista roman, poglavito pak - što je (hrvatski) dječji roman? Činjenica jest da je ta književna vrsta, kakvu danas poznajemo, tek dijete 19. stoljeća, dakle nema ustaljenu, višestoljetno potvrđivanu strukturu. U svome instruktivnom predgovoru Povijesti hrvatskog romana Krešimir Nemec upravo naglašava ovu dvojbu, točnije, nemoć da se roman posvema odredi i ravna po kakvom petrificiranu kanonu. Naprotiv, roman je - upozorava Nemec, pozivajući se na Bahtina - subverzivan žanr jer je opreka svemu što je upregnuto pravilima, što opstoji na »zaboravljanju«, dakle prevladavanju, razmicanju dotadašnjeg žanrovskog ustroja. Roman je ujedno i »najdemokratičniji žanr« jer je otvoren za druge žanrove i, povijesno gledano, nije vezan ni za koju društvenu skupinu, stalež. Jasno, takva neodredljivost posljedovala je i mnoštvo raznoraznih, često divergentnih definicija. Među njima tek se naizgled čini neozbiljnom tvrdnja Edgara M. Forstera da je roman »djelo s više od 50 000 riječi«. Naime, Forster je naprosto na drugi način priznao nemoć u preciznom žanrovskom usustavljanju. Stoga Nemec nudi razmjerno neodređenu, »rastezljivu« definiciju romana kao »velike pripovjedne vrste«. Takva neprecizna definicija je s književnopovijesnog gledišta opravdana jer su se romanima nazivala i neka djela u stihu (primjerice Puškinov Evgenij Onjegin koji, uzgred, autor naziva poemom!) i drugo, što nalazimo romane koji opsegom dosižu tek oveće pripovijesti (Hitrec svoje Smogovce od stotinjak stranica i naziva »romančićem«). Čini se stoga prikladnijim ovaj žanr odrediti njegovim konstitutivnim elementima....
Što je doista roman, poglavito pak - što je (hrvatski) dječji roman? Činjenica jest da je ta književna vrsta, kakvu danas poznajemo, tek dijete 19. stoljeća, dakle nema ustaljenu, višestoljetno potvrđivanu strukturu. U svome instruktivnom predgovoru Povijesti hrvatskog romana Krešimir Nemec upravo naglašava ovu dvojbu, točnije, nemoć da se roman posvema odredi i ravna po kakvom petrificiranu kanonu. Naprotiv, roman je - upozorava Nemec, pozivajući se na Bahtina - subverzivan žanr jer je opreka svemu što je upregnuto pravilima, što opstoji na »zaboravljanju«, dakle prevladavanju, razmicanju dotadašnjeg žanrovskog ustroja. Roman je ujedno i »najdemokratičniji žanr« jer je otvoren za druge žanrove i, povijesno gledano, nije vezan ni za koju društvenu skupinu, stalež. Jasno, takva neodredljivost posljedovala je i mnoštvo raznoraznih, često divergentnih definicija. Među njima tek se naizgled čini neozbiljnom tvrdnja Edgara M. Forstera da je roman »djelo s više od 50 000 riječi«. Naime, Forster je naprosto na drugi način priznao nemoć u preciznom žanrovskom usustavljanju. Stoga Nemec nudi razmjerno neodređenu, »rastezljivu« definiciju romana kao »velike pripovjedne vrste«. Takva neprecizna definicija je s književnopovijesnog gledišta opravdana jer su se romanima nazivala i neka djela u stihu (primjerice Puškinov Evgenij Onjegin koji, uzgred, autor naziva poemom!) i drugo, što nalazimo romane koji opsegom dosižu tek oveće pripovijesti (Hitrec svoje Smogovce od stotinjak stranica i naziva »romančićem«). Čini se stoga prikladnijim ovaj žanr odrediti njegovim konstitutivnim elementima....
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
