Jakov Bratanić

Jakov Bratanić je bio hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti. U Splitu je pohađao klasičnu gimnaziju. Studirao je u Zagrebu na dvama fakultetima, Pravnom i Filozofskom. Zaposlio se u Zagrebu.

Ova dvojezična monografija (hrvatsko-engleska) obuhvaća izbor iz cjelokupnog opusa Jakova Bratanića (Vrbanj na Hvaru 1912.- Zagreb, 2001.). O autoru, njegovu djelu, društveno-povijesnom i umjetničkom karakteru iscrpno piše akademik Tonko Maroević.
On je i odabrao 110 ulja na platnu te 44 crteža koji su uvršteni u monografiju i koji, dakako, odražavaju sve umjetnikove likovne faze.
Riječ priređivača akademika Tonka Maroevića:
"Kada se početkom pedesetih godina prošloga stoljeća počeo pojavljivati na izložbama, slikar Jakov Bratanić morao se suočiti s nizom specifičnih problema, a raz­novrsne su kulturne komponente utjecale na njego­vu svijest i uvjetovale izbor odgovarajućeg na­čina izraza. S jedne su strane bile činjenice njego­va izvanakademskog formiranja i relativno kasna dob za početak, a s druge stanje već zrelog mo­dernizma, u univerzalnim razmjerima, i pitanje eventualnog domaćeg, autohtonog, regionalnog ili nacionalnog doprinosa općim tokovima. Dvojbe i teškoće, nedoumice i sumnje uputile su slikara da rješenje potraži u najvećoj izravnosti, na­jvećoj mogućoj jednostavnosti oblika i znakova. Doista, Bratanić nije imao "odgovarajuću" škol­sku spremu, trening i dresuru metodičnog crtanja i slikanja, pa je bilo besmisleno da put napredovanja potraži u usavršavanju vještine i lakoće, po kojima ionako ne bi nikada postao konkuren­tan. Budući da je na samom startu bio već u punim srednjim godinama života, to manje je imao pravo i razloga gubiti vrijeme na posvajanje tuđih morfologija i uklapanje u stilski prevladane dionice slikarskog modernizma. A i taj je mod­ernizam primjerice apstrakcija, imao za sobom već dugi rep okušavanja i mnoga svojstva ma­nire, pa i zamora.
Dakle, nije bio trenutak da se bezrezervno prih­vati kubistička ili fovistička baština, ali nije doli­kovalo niti odricati se tekovina modernizma u času kad je kulturnopolitčka klima zahtijevala ot­klon od tzv. dekadentnog Zapada. Onomu tko je organski prihvatio iskustva Cezannea ili Kan-dinskoga, Van Gogha ili Kleea nije, međutim, trebalo pasivno ići ni za jednim od njih već je mogao tražiti mogućnosti vlastite sinteze. Bra­tanić je shvatio da mu poetika modernizma, više-manje njegova vršnjaka (s apogejem u drugom desetljeću ovoga stoljeća), prebacuje most prema doživljajnoj sferi djetinjstva i arhaičnoj slojevi­tosti podneblja.
Nakon kozmopolitske općenitosti i nadindividualnog "esperanta" prevladavajućih trendova prve polovine stoljeća, u pedesetim godinama došao je na red osobno obilježeni i/ili regionalno karak­terizirani izraz. Bratanić je svoju osobnu prigodu našao u specifičnoj interpretaciji kulturnog nas­ljeđa užeg i šireg zavičaja. Ako je baština predromantičke ili starohrvatske arhitekture imala u sebi još oporosti i sirovosti, te se lakše povezivala s modernističkom čežnjom za prvotnošću, a sjaj ruralne renesanse ili duhovnosti provincijalne, pe­riferne gotike sretno se rimovala s kategoričkim imperativom čistoće i strukturalne jednostavnosti. Reducirajući oblike na znakove i likove na sim­bole, Bratanić je maksimalnu pažnju mogao pos­vetiti traženju "pravoga tona" i odgovarajuće na­petosti površine. Njegove su slike postavljale pred sebe pretežno kolorističku problematiku, a rješenje se nalazilo u organskog koherenciji, u prirodnim kontrastima i u emocionalnoj toplini lokalnih, zemljanih boja. A osim udara snažnih dvoglasja i zova istančanih suglasja na kadrovima Bratanićevih slika povremeno su se oglašavale i dinamične krivulje stiliziranih ljudskih figura: ra­dnika i patnika, buntovnika i žrtve, težaka i križeva, što su obrisima graditeljstva davale antropomorfnu mjeru i proporcije zbiljskog doživljaja. Dalmatinske i primorske crkvice što prevladavaju u Bratanićevu opusu nisu tek slikoviti hommage zavičaju, a još manje neka ilustrirana lekcija iz povijesti, zajedno s tragovima i odsjajima iz drugih krajeva one su sažetak dubokog iskustva i plod zrelog poistovjećivanja sa slojevima proteklog vremena. I nije pretjerano pomisliti kako je Bratanićev slikarski staž zapravo bonificiran, te kako je kroz nekoliko desetljeća rada sublimirao i sin­tetizirao čitava stoljeća. A pritom nije zanijekao niti vlastito vrijeme, premda je još vjerniji bio zahtjevima (našega) prostora, a najvjerniji je os­tao sasvim osobnoj likovnoj sintaksi i uvijek pre­poznatljivoj morfologiji čista izvora."