U knjizi Umjetnici tamnog sjaja iskristalizirala se akribija i erudicija njena autora, u njoj se zrcali i veliki naučenjački oprez i poštenje primarijusa Neimarevića.
Izbjegavajući devetnaeststoljetno passe postamentiranje pseudo-teorije Cesare Lombrosoa o približavanju genijalnosti i ludila, kao nelogično i kao generalizaciju, još uvijek je do kraja neistražen odnos duševne bolesti i umjetničke i znanstvene kreativnosti. Da li bi oboljeli umjetnici bili uspješniji da nisu nikada oboljeli, ili je oboljevanje otvorilo neka dodatna vrata u nesvjesno, odakle svaki umjetnik zapravo crpi nova nadahnuća, odakle dolaze epifanije i muze sa sadržajem za svoje stvaralaštvo? Nesporno je samo da u stanju akutne psihoze umjetnička djelatnost stagnira, kao što je i Tin Ujević priznao da u pijanstvu nije napisao niti retka. Mnoge je umjetnike duševna bolest trajno onesposobila, dok su neki možda upravo zahvaljujući njoj procvjetali i dali fantastične doprinose svjetskoj umjetničkoj baštini.