Koliko hrvatskih filologa usne razmišljajući o tome da će baš oni pronaći izgubljena pjevanja velikog hrvatskog epa, «Osmana»? Ali koliko bi njih bilo spremno - kada bi spoznalo da je veliko otkriće dokinulo prirodnu zemaljsku ravnotežu - pronađene dijelove zatajiti, ponovno zagubiti?
Pavao Pavličić u već klasičnom romanu «Koraljna vrata» nije se samo pozabavio Gundulićevim epom, nego je obradio, lako i nenametljivo, jednu od najvećih tema umjetnosti, odnos dobra i zla. Jer, iznad svega u čemu jesmo morala bi biti harmonija, i briga o svijetu u kojemu se sve češće, kako to u romanu stoji, razbolijevaju djeca. I u kojemu je miris lipe sve prigušeniji.
***
Pavao Pavličić (1946) jedan je od najčitanijih i najproduktivnijih hrvatskih književnika. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše romane («Večernji akt», «Nevidljivo pismo», «Diksilend», «Numerus clausus», «Zaborav», «Pokora», «Nepovrat», «Pasijan», «Kronika provincijskog kazališta», «Tužni bogataš», «Melem», «Krvnik u kući», «Zmijska serenada», «9 spomenika»); autobiografske proze («Dunav», «Šapudl», «Kruh i mast», «Vodič po Vukovaru»); knjige pripovjedaka («Dobri duh Zagreba», «Radovi na krovu», «Skandal na simpoziju», «Kako preživjeti mladost», «Vesele zgode djeda i bake»); filmske scenarije («Treća žena», «Ritam zločina», «Osuđeni»); kazališne drame («Lopov u mraku», «Kazališni život», «Olga i Lina»); knjige feljtona («Svoj svome», «Prolazna soba», «Leksikon uzaludnih znanja») te brojne knjige s područja znanosti o književnosti.
Kao dio \"Večernjakove biblioteke\", i ovaj je roman našao svoje mjesto među istaknutim djelima suvremene hrvatske književnosti. To djelo, zanimljive i napete fabule, s naznakama postmodernizma, priča je o Krsti Brodnjaku koji dolazi na Lastovo zaintrigiran pronalaskom starih i neobičnih rukopisa.