Među malobrojne odista nezaobilazne knjige nastale u dvadesetom stoljeću nesumnjivo se ubraja i drugi, nedovršeni dio Hamvaseva djela Scientia sacra, pod naslovom Kršćanstvo. Gotovo dvadeset godina nakon prvog dijela, u kojemu izlaže i sintetizira arhajske predaje, Hamvas dalje produbljuje potragu za iskonskim, u međuvremenu zaboravljenim ili iskrivljenim tradicijskim znanjem, ali ovaj puta u središte stavlja kršćanstvo, koje dovodi u bitnu vezu sa svim predajama te ga razgraničava od krivotvorina nastalih u njegovo ime ili u slijepom otporu spram njegove jednostavne poruke. Samim time Hamvas progovara i obračunava se s duhovno-životnom situacijom ovoga vremena — a to vrijeme zapravo traje već više od dvije tisuće godina — napose u Europi, kojoj su klerikalizam s jedne, a scijentifistički racionalizam s druge strane, zatamnili duhovne temelje. Zahtjev za sveobuhvatnim razotkrivanjem tih temelja te za ponovnim nalaženjem istine bitka i obnovom istinskoga, jednostavnog postojanja, kroz rijedak spoj erudicije, zanosa i dohvaćanja krajnjih stvari, čini ovo djelo iznimno nadahnjujućim i važnim.