Kuga

Kuga je neosporiv dio života. Kako je Camus i napisao u Kugi, ona je sveprisutna, baš kao što je smrt bila ključan i sveprisutan faktor u Strancu. Camus ponovo ispituje značenje moralnih koncepata koji opravdavaju ljudskost i ljudsku patnju unutar religioznih okvira. Za Camusa, logička podloga kršćanske doktrine je beskorisna. Kao smrtnici, ne možemo u potpunosti racionalizirati neizbježnu smrtnu kaznu nametnutu svakom čovjeku. Kuga, koja pogađa Oran, je čvrst i opipljiv podupiratelj smrti. Ultimativno, kuga omogućuje ljudima da shvate da je njihova unutarnja patnja besmislena. Kako se epidemija "razvija" s godišnjim dobima, to rade i građani Orana, koji umjesto da se svojevoljno predaju bolesti koju ne razumiju i ne mogu kontrolirati, oni se bore protiv nje, odnosno protiv smrti, i tako nevoljko stvaraju optimizam u valu beznađa. Ovdje Camus svoje misli usmjerava iza značaja solidarnosti: primarno je kuga još uvijek agent smrti, no daje ljudima jezovitu priliku da shvate da je individualna patnja apsurdna. Unutar potpune patnje, izazovni odgovor kojeg prihvaća većina stanovnika Orana demonstrira neobjašnjivu ljudsku povezanost između uzrujanih i udaljenih ljudi. Samo odabirom borbe protiv ireverzibilne epidemije ljudi mogu stvoriti uvijek nužni smisao života koji je osuđen na egzekuciju čim je stvoren.

Roman je kronika koja opisuje fiktivnu epidemiju kuge što je 194.. zahvatila Oran. Pisan je u trećem licu iako ga zapravo piše jedan od sudionika zbivanja, doktor Bernard Rieux, pri čemu se koristi i bilješkama drugog važnog lika, Jeana Tarroua. Uz njih dvojicu, značajni likovi su i kriminalac Cottard, zaljubljeni novinar Rambert, svećenik Paneloux te Joseph Grand, činovnik koji pokušava napisati knjigu. Od početka epidemije i invazije štakora pa do njezinog povlačenja, opisane su sudbine ljudi koji se pokušavaju nositi sa sveprisutnom bolešću i tjeskobom u zatvorenom gradu. Djelo se često tumači i kao alegorijski prikaz otpora nacističkoj okupaciji.