Zacijelo najgori osjećaj koji pohodi autora po završetku posla na nekom ciklusu primijenjenih tekstova dolazi u trenutku kad se uhvati u pisanju uvodne napomene: tada zastane, zamisli se pred začuđenim ekranom svojega kompjutora i počne uzmicati pred neugodnim pitanjem koje mu zapravo nitko nije postavio. Njemu se, naime, učinilo da se mora opravdati zastoje napisao te-i-te radove, zašto ih je složio «under one roof» te preporučiti tko ih i kako treba čitati.
Zašto se mučiti takvim ritualom? Zašto se ponižavati? Pa čitatelja ne zanimaju autorove dvojbe, zagrade, ograde, sumnje i strahovi. On želi sugovornika koji mu može u nečemu pomoći. Ili ga pak potaknuti na neku istraživačku pustolovinu. Stoga bih, eto, preskočila priču o tome zašto sam ukoričila baš te tekstove i što njima želim reći.
Svatko kome je knjiga privukla pozornost zna da u rukama drži izbor ogleda iz ruske književnosti od modernizma do postmodernizma te da je akcent na autorskim osobnostima koje su bitno obilježile kulturu XX. stoljeća. Nagrada za trud bit će mi spoznaja da sam u čitatelju pobudila interes za Pitanja koja su odavno dio mog profesionalnog života.I.L.